Abdulah Sidran – Ponoćna ilahija u Parizu

Cio dan
nisam se sjetio Boga.

Kako duša
tako lako zaboravlja pako
kroz koji je prolazila –
ne skidajući s usana Njegovo Ime?

Hiljadu i tristo nepomičnih dana,
i još toliko mrtvih noćiju,
kome je nego Njemu, izricala Hvalu,
što je živa, i korača, po onome džehenemu?

Je’l Njegova, ili šejtanova, ova mrena
što je pala, preko jada, preko uspomena?
Od kakve je građe sačinjena?

Krupni poslovi, kobajagi?
Važna pitanja, dugi dogovori?
Opasne i teške, pravne finese?
Oprez, ko na noćnoj straži?
Teturanja, u tuđim jezicima?
Ova, od sjedenja, utrnula noga?

Cio dan
umalo da prođe
a ja se nisam sjetio Boga.

E. E. Cummings – Negde kud nikad nisam putovao

Tvoj najlaganiji pogled
Lako će me rastvoriti,
Mada sam se zatvorio poput prstiju.
Negde kud nikad nisam putovao,
Srećne iznad svakog iskustva
Tvoje oči čuvaju svoj mir.

U tvom najkrhkijem pokretu
Ima nečeg što me zatvara
Ili što ne mogu taći
Jer je suviše blizu.

Tvoj najlaganiji pogled
Lako će me rastvoriti,
Mada sam se zatvorio poput prstiju.

Uvek me otvaraš listak po listak,
Kao što proleće otvara
Dodirujući vešto, zagonetno
Svoju prvu ružu.

A ako poželiš da me zatvoriš
Ja i moj život sklopićemo se
Veoma lepo, najednom,
Kao da srce ovoga sveta zamišlja
Kako se sneg brižljivo svuda spušta.

Ništa što možemo sagledati na ovome svetu
Nije ravno snazi tvoje neodoljive krhkosti
Njeno mi tkanje nameće boju svojih predela
Pruža mi smrt i vekovečnost
Sa svakim udisajem.

Ne znam šta je to u tebi
Što zatvara i otvara
Jedino nešto u meni shvata
Da je glas tvojih očiju
Dublji od svih ruža.

Niko, čak ni kiša,
Nema tako malene ruke.

Česlav Miloš – A, ipak knjige

A knjige će ipak ostati na policama, odvojena bića,
Jednom stvorena, još mokra
Poput lješnjaka zablistalih pod drvom u jesen,
I dodirivane, otvorene, počele živjeti
Unatoč vatrama na horizontu, dvorcima raznesenim,
Plemenima u pokretu, planetima u kretanju.
«Mi jesmo,» one govore,
Čak i kada im istrgnu stranice, ili im plamen
oliže slova.
Toliko izdržljivije
Nego što smo to mi, čija krhka toplina
Hladi se u sjećanju, rasprši se, nestaje.
Zamišljam zemlju kada mene više neće biti:
Ništa se ne događa, nema gubitka, još uvijek je čudna parada,
Ženske haljine, orošeni ljiljani, pjesma u dolini,
Pa ipak knjige će biti na policama,
Dobro pristigle, nastale od ljudi ali isto i od zračenja, visina.

Tomas Sterns Eliot – Animula

‘Iz Božje ruke prosta duša kreće’
U monoton svet ména svètla i galame,
U svétlo, tamno, suvo, vlažno, hladno ili vrelo;
Ispod stolova puzi, ustaje i pada,
Poljupce grabi, igračke je mame,
Ume da zaplaši, da nasrne smelo,
Da u krilo skoči, uhvati za ruke,
Da predahne potom i radosno primi
Sjaj božićnog bora, prizore i zvuke,
Sunce i vetar, miris morske luke;
Ispituje senke, odbleske na podu,
Jelene u trku na srebrnoj zdeli;
Mašta joj je stvarnost i privid je java,
Privlače je karte, kraljevi i dame,
Sve što nimfe čine i posluga veli.
Uznesenu dušu sumnja utišava,
Iz trena u tren zbunjuje i deli;
Iz dana u dan nalozi se množe
Da ne sme i može, da spozna i sluti,
Da želi i da se lišava.
Bol života i snovi rasuti
Malu dušu na polici skuče
Iza Enciklopedije Britanika.
Iz ruke vremena prosta duša kreće
Neodlučna, sebična, nakazna i hroma,
Bez snage da nastavi il’ da se povuče,
U strahu od pažnje, ponuđenog dobra,
Gušeći u sebi preostali zov krvi,
Senka svoje senke, duh vlastite kobi,
Ostavivši nered u prašnjavoj sobi,
Poslednjim pričešćem najzad mir svoj dobi.
Molite za Guterjea, pomamnog od brzine i moći,
Za Budena, raznesenog u komade,
Za onoga koji je stekao bogatstvo
I za ovoga koji je pošao svojim putem.
Molite za Florea, koga hrt kraj tisa ubi,
Molite za nas sada i u času našega rođenja.3

Dušan Radović – Tužna pesma

Živela jedna gospođa Klara,
čudna i stara, vrlo stara…
I nije imala ni mamu, ni tetu,
nikoga, nikog svog na svetu.

Gospođa Klara je šest mačaka čuvala
na jastucima od žute svile.
Mašne im je krojila, mleko kuvala
pa su site i srećne bile –
belih mačaka šest.

A kad je umrla gospođa Klara,
čudna i stara, vrlo stara
– jastuke od žute svile niko nije prao,
na doručak niko nije zvao,
a loviti miševe niko nije znao!

Tužne su, tužne i gladne bile,
zaspale su na jastucima od žute svile
i nikada se,
ah, nikada se više nisu probudile –
belih mačaka šest.

Branko Miljković – Poeziju će svi pisati

San je davna i zaboravljena istina
Koju više niko ne ume da proveri
Sada tuđina peva ko more i zabrinutost
Istok je zapadno od zapada lažno kretanje je

Najbrže
Sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene
Bolesti
Cvet između pepela i mirisa
Oni koji odbijaju da prežive ljubav
I ljubavnici koji vraćaju vreme unazad
Vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
I zemlja koja ostaje verna smrti
Jer svet ovaj suncu nije jedina briga.
Ali jednoga dana
Tamo gde je bilo srce stajaće sunce
I neće biti u ljudskom govoru takvih reči
Kojih će se pesma odreći
Poeziju će svi pisati
Istina će prisustvovati u svim rečima
Na mestima gde je pesma najlepša
Onaj koji je prvi zapevao povući će se
Prepuštajući pesmu drugima
Ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
Ja primam na sebe osudu propevale gomile:
Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju
Ali:
Hoće li sloboda umeti da peva
Kao sto su sužnji pevali o njoj?

Antun Gustav Matoš – Utjeha kose

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

 

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

 

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

 

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Octavio Paz – Povratak

Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i mjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.

Napustih red u kojemu svi
od početka početaka iščekuju
ulaznicu, ključ, presudu,
dok razočarana nada čeka
da se otvore vrata vjekova
i da netko rekne: nema više vrata
i nema vjekova.

Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.

Poslije bijah kamen na suncu, kamen i zrcale
I odmah iza pustinje i ruševina
more, a iznad mora crno nebo,
beskrajna ploča s izlizanim slovima:
zvijezde mi ništa ne otkriše.

Stigoh na kraj. Vrata oborena
i anđeo bez mača, pospan.
Unutra, vrt: ispremiješano lišće,
disanje gotovo živa kamenja,
dremovnost magnolija i gola svjetlost
među istetoviranim deblima.

Voda s četiri ruke zagrljena
sa zelenom i rujnom livadom.
Po sredini, stablo i djevojka,
kosa od ptica i ognja.

Golota me nije smetala:
već bijah kao zrak i voda.
Pod zelenom svjetlošću stabla,
usnulo u travi,
bijaše dugo pero,
ostavljeno od vjetra, bijelo.

Htjedoh ga poljubiti, ali glas vode
izazva moju žeđ i tad me njena prozirnost
pozove da se promatram.
Vidjeh kako jedan lik drhti u njenoj dubini,
jedna svinuta žeđ i jedna razbita usta,
– o stari pohlepniče, trsu, besmislena vatro!
Pokrih svoju golotu. Krenuh polako.

Anđeo se smiješio.
Dunu vjetar i pijesak me zaslijepi.

Vjetar i pijesak bijahu moje riječi:
ne živimo; vrijeme naš život živi.

Konstantinos Kavafis – Grad

Ti govoriš: Otići ću nekoj drugoj zemlji, nekom
drugom moru
i grad ću pronaći bolji nego što je ovaj.
Jer ovdje što činjah grešno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, leži pokopano.
Koliko će ovdje mojih misli još rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog života u ovom gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traćeći ih i
ništeći.

Al` ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaći nećeš,
ovaj grad će zauvijek te pratit.
Istim ćeš ulicama hodit, stareć
u susjedstvu istom, u istim oronut kućama.
Skončavati uvijek u ovom ćeš gradu, ne nadaj se
drugom.

Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj život kojeg si ništio ovdje
uništio u cijelom si svijetu.