Branko Miljković – Poeziju će svi pisati

San je davna i zaboravljena istina
Koju više niko ne ume da proveri
Sada tuđina peva ko more i zabrinutost
Istok je zapadno od zapada lažno kretanje je

Najbrže
Sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene
Bolesti
Cvet između pepela i mirisa
Oni koji odbijaju da prežive ljubav
I ljubavnici koji vraćaju vreme unazad
Vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
I zemlja koja ostaje verna smrti
Jer svet ovaj suncu nije jedina briga.
Ali jednoga dana
Tamo gde je bilo srce stajaće sunce
I neće biti u ljudskom govoru takvih reči
Kojih će se pesma odreći
Poeziju će svi pisati
Istina će prisustvovati u svim rečima
Na mestima gde je pesma najlepša
Onaj koji je prvi zapevao povući će se
Prepuštajući pesmu drugima
Ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
Ja primam na sebe osudu propevale gomile:
Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju
Ali:
Hoće li sloboda umeti da peva
Kao sto su sužnji pevali o njoj?

Antun Gustav Matoš – Utjeha kose

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

 

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

 

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

 

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Octavio Paz – Povratak

Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i mjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.

Napustih red u kojemu svi
od početka početaka iščekuju
ulaznicu, ključ, presudu,
dok razočarana nada čeka
da se otvore vrata vjekova
i da netko rekne: nema više vrata
i nema vjekova.

Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.

Poslije bijah kamen na suncu, kamen i zrcale
I odmah iza pustinje i ruševina
more, a iznad mora crno nebo,
beskrajna ploča s izlizanim slovima:
zvijezde mi ništa ne otkriše.

Stigoh na kraj. Vrata oborena
i anđeo bez mača, pospan.
Unutra, vrt: ispremiješano lišće,
disanje gotovo živa kamenja,
dremovnost magnolija i gola svjetlost
među istetoviranim deblima.

Voda s četiri ruke zagrljena
sa zelenom i rujnom livadom.
Po sredini, stablo i djevojka,
kosa od ptica i ognja.

Golota me nije smetala:
već bijah kao zrak i voda.
Pod zelenom svjetlošću stabla,
usnulo u travi,
bijaše dugo pero,
ostavljeno od vjetra, bijelo.

Htjedoh ga poljubiti, ali glas vode
izazva moju žeđ i tad me njena prozirnost
pozove da se promatram.
Vidjeh kako jedan lik drhti u njenoj dubini,
jedna svinuta žeđ i jedna razbita usta,
– o stari pohlepniče, trsu, besmislena vatro!
Pokrih svoju golotu. Krenuh polako.

Anđeo se smiješio.
Dunu vjetar i pijesak me zaslijepi.

Vjetar i pijesak bijahu moje riječi:
ne živimo; vrijeme naš život živi.

Konstantinos Kavafis – Grad

Ti govoriš: Otići ću nekoj drugoj zemlji, nekom
drugom moru
i grad ću pronaći bolji nego što je ovaj.
Jer ovdje što činjah grešno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, leži pokopano.
Koliko će ovdje mojih misli još rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog života u ovom gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traćeći ih i
ništeći.

Al` ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaći nećeš,
ovaj grad će zauvijek te pratit.
Istim ćeš ulicama hodit, stareć
u susjedstvu istom, u istim oronut kućama.
Skončavati uvijek u ovom ćeš gradu, ne nadaj se
drugom.

Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj život kojeg si ništio ovdje
uništio u cijelom si svijetu.

Fernando Pessoa – Ta naša mladost, nasmejana , prozirna

Ta vaša mladost, nasmejana, prozirna,
ta vaša sreća, tiha, zamišljena, laka,
pogledi vaši onom tko vas gleda,
nespoznanje naše sebe, neznađe.
Sve ono što ste, po čemu ste nalik
ideji što vas zaboravlja
ljubavlju hrani onog tko vas ljubi
jer bivate ne misleći
na istu mladost što je večno žalo
Kronosa, pravde nepravednog oca,
skrši ko vale,
ostavljajući u sećanju
tek beli zvuk pene

Oto Horvat – Iz druge perspektive

Ponovo si tu.
U prostranom smo stanu koji je čas u zgradama
u kojima smo živeli,
čas u hotelima u kojima smo boravili.
Kada izađem na hodnik ne znam na koga ću naleteti
i gde ću se vratiti.
Moja radost je međutim nepomućena prošlošću.
Tu si i to je najvažnije.

Postaje mi najednom jasno, ne bez čuđenja,
da ipak jedan deo našeg života
kao da više ne postoji,
kao da se nije ni desio.

Posle odlazim svojoj drugoj ženi u drugi stan.
Iz njega te vidim kroz veliki prozor u sobi prekoputa,
u stanu u kom sam bio do maločas.
Između tebe i mene je prazan prostor i
krošnja topole sa moje leve a tvoje desne strane
koja je obasjana suncem,
iako je noć.

Ne znam kako da ti kažem da imam skoro
dvogodišnjeg sina sa ovom drugom ženom.
Njega ne mogu da ostavim zbog tebe.

Pitam te posle izvesnog vremena da li ti treba novaca
jer mi je jasno da ih nemaš, tamo odakle si stigla
novac nema nikakvu važnost, i ti mi kažeš Pa naravno
i onda ti pružam svoju bankovnu karticu i ti odlaziš u šoping
i ja hoću da ti viknem da paziš na sebe,
ali ti si već na dnu stepeništa u hodniku sa ogledalima.

Gde ćeš živeti kada smo stan prodali
i novac potrošili na tvoje lečenje?
Kakav posao i gde, razmišljam.
Izvan si vremena.

Budim se kao nakon dugog pada na oštro kamenje
u bračnom krevetu.

I čitav dan ne mogu da se oslobodim sna
da si se vratila i da treba sve da ti ispričam i objasnim,
ali te reči više ne postoje.

Salvatore Quasimodo – Boja kiše i željeza

Govorila si: smrt, tišina, osamljenost;

život kao ljubav. Riječi

naših nestalnih slika.

A vjetar se podizao lagan svakoga jutra

i vrijeme s bojom kiše i željeza

prošlo je nad kamenjem,

nad prigušenim mrmljanjem nas prokletih.

Još je daleko istina.

Reci mi, čovječe raspeti na križu,

i ti ruku teških od krvi,

kako da odgovorim onima koji pitaju?

Sada, sada: prije nego druga tišina

zađe u oči, prije nego drugi vjetar

nadode i druga rđa procvate.

Šejh Sadi Širazi – Kap kiše

Kada kaplja kiše iz oblaka kanu,

beskrajnost mora zbuni je i ganu:

zar sam ja, reče, spram tog mora išta?

ono je svuda, ja sam u njem ništa!

kada, sitna, viđe svoje ništavilo,

školjka je primi radosno u krilo;

pod njegom neba u sedefu osta

dok sjajan biser za krunu ne posta.

tako kap stiže gdje se presto diže,

da bude ista spusti se do ništa.

Paul Valéry – Ars poetika

Muzika nek te prva brine

i zato Nepar nek ti pjeva

što mutan lakše se prelijeva,

a sve bez poze i težine.

 

Kad biraš riječi, nek ti godi

da ih ne biraš bez prezira:

siva nas pjesma više dira,

kad se Nejasno s Jasnim vodi.

 

To su za velom oči krasne,

sjaj dana kada trepti zrakom,

il na jesenskom nebu mlakom

u plavoj zbrci zvijezde jasne.

 

Nek nam je još i Preljev dan,

jedino preljev, a bez Boje!

Samo preljevi lako spoje

flautu s rogom, san uz san.

 

Od Dosjetke ti bježi smjele,

od kruta Duha, Smijeha gnjila;

s njih plaču oči Plavetnila;

sve je to luk iz proste zdjele!

 

Rječitost zgrabi, vrat joj stezi!

Pri radu ti se često sjeti

i Rimu malko opameti,

jer pustiš li je, ona bježi.

 

Za grijehe Rime nema riječi!

Zar gluho dijete, Crnac ludi

taj jeftin nakit nama nudi

što pod turpijom prazno zveči?

 

Muzike još i sveđ i dugo,

da stih ti kao smion važi

leteć iz duše koja traži

druge ljubavi, nebo drugo.

 

Nek stih ti bude avantura,

u hitrom vjetru jutra rasut,

od kog metvica i smilj cvatu…

Sve drugo je – literatura.