Jaroslav Sajfert – Sve lepote sveta

Svečeri, kada crne svodove ulica svetlost obasja,

Kako su divne bile balerine na plakatima između crnih slova,

Nisko, vrlo nisko, sivi avioni lete poput golubova,

A pesnik sam usred cveća omamljen zasta.

Pesniče, umri sa zvezdama, sa cvetom uveni,

Nema tog ko za tobom danas zažaliće,

Tvoja umetnost, tvoja slava zanavek su pogubljeni jer na cveće na grob položeno liče.

Letilice što naglo padom do zvezda sleću

Za tebe pevaju pesmu koja gvozdeno zvuči,

A lepe su, ko što je lepše no u lejama cveće

Ono električno, šareno, po krovovima kuća.

Iznađosmo za pesme lepote sasvim nove,

Neka se mesec, tinjavo ostrvo pustih snova, ugasi!

Nek umuknu violine, sirena auta nek se glasi,

Neka na raskrsnici počnemo sanjati snove;

Pevajte, avioni, večernji poj slavuja,

Plešite, balerine, na plakatima među crnim slovima,

Nek ugasi se sunce – reflektori će s kula

Obasjati ulice danom, novim plamenovima.

Gvozdeni skelet belvedera hvata zvezde padalice,

Najlepše sanjamo kada ekran motri nam oko,

Inženjer mostove gradi sred široke ruske ravnice,

A vozovi mogu da jure nad vodama, visoko.

I kada svetlosti buknu mi se po krovovima

Oblakodera šetamo, bez misli o stihovima,

I kao krunica što se u koščate prste hvata

Lift se sto puta dnevno penje od sprata do sprata,

A ti odozgo gledaš na sve lepote sveta.

To što još juče beše umetnost, ona sveta,

Pretvori se u stvari proste i svakidašnje,

Ulica je flauta što svira od zore do zore,

Još niko slikao nije najlepše slike današnje,

Lete ka zvezdama avioni, nad gradom, visoko gore.

Pa onda, zbogom; pustite nas izmišljene lepote,

Fregata kreće u dalj, u morski beskraj sivi,

Raspletite, muze, tužno duge kose svoje,

Umetnost je mrtva, svet i bez nje živi.

Jer veća istina je taj mali leptir, koji

Iz larve što grizla je knjigu ka suncu uzleti,

Od stihova pesnika koji knjigu napisao je.

I to je činjenica što neosporno stoji.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)