Mladen Oljača – Sabrana djela I-VIII

Opis

Povez: tvrdi
Izdavač: Sarajevo
Godina izdanja: 1982
Obim: 2500
Format: 20 x 13
Stanje: vrlo dobro

01. Crne sjekire
02. Kozara 1
03. Kozara 2
04. Razvalina
05. Molitva za moju braću
06. Nađa
07. Trenutak istorije
08. Ljudska milošta

MLADEN OLJAČA
(Devetaci, Bosanski Novi 10.10.1926 — Beograd, 10.01.1994)

“Pišemo uvjereni da umjetničko djelo, ako je pravo i autentično, traje kao živo biće, da je čak i jače od svakog živog organizma, jer može da opstane i hiljade godina više od običnog ljudskog vijeka. Umjetničko djelo, ako je pravo i autentično, postaje dio života i upotpunjenje života, blistajući kao zvijezda u kosmosu svojim sjajem.” — zapisao je Mladen Oljača, koji, po vlastitom priznanju, nije ni slutio da će o svijetu i ljudima svjedočiti literaturom.

U književnosti se pojavljuje neposredno nakon Drugog svjetskog rata; njegov izuzetno obiman književni rad možemo pratiti već od 1947. godine kada, pored mnogih tekstova objavljenih u novinama, izdaje hroniku “Herojska odbrana Beograda 1914—1915”.

Rođen u Devetacima, potkozarskom selu nadomak Novog Grada, već od rane mladosti suočava se sa ratnim strahotama; kao petnaestogodišnji dječak, u redovima partizanskih jedinica, proživljava kozaračku ofanzivu koja bitno uslovljava njegova životna razmišljanja. Upravo taj intenzivan doživljaj rata, po Oljačinim riječima, odredio je njegovu sudbinu, “ljudsku i književnu”: “Partizanski rat je odredio moju sudbinu, ljudsku i književnu. Taj moral, svijest da si potreban, da si neophodan, da si ravan drugome, da tvoja puška vrijedi koliko i komesarova i komandantska, da nema bez doprinosa svakog pojedinca ni opšte pobjede, uvjerenje da si dio čvrstog kolektiva, za mene kao dječaka, značilo je, pored svega, i sigurnost. U selu ti svaka naoružana baraba može život oduzeti, u odredu ne može. Odred je strašna sila!”

Od rane mladosti se bavi društveno-političkim radom. Bio je urednik nekoliko bitnijih književnih časopisa: “Omladine”, “Mladosti”, “Mlade kulture”, “Književnih novina”, “Borbe”, a dugo vremena je radio i u organizaciji Udruženja pisaca Srbije. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH.

Sudbina čovjeka u ratu i sudbina ratnika u miru — kako ističe knjižrvni kritičar Kasim Prohić — dvije su osnovne teme i preokupacije Oljačinog književnog stvaranja, koje njegove tekstove čine lako prepoznatljivim u poslijeratnoj jugoslovenskoj literaturi. Izuzev nekoliko pripovijedaka sa predratnom tematikom (Car, Tuđe ognjište, Svatovi, Vrag na tavanu), čitav Oljačin književni opus temelji se na ratnim zbivanijima. Bilo direktno, opisujući sudbinu krajiškog naroda u kozaračkoj ofanzivi, ili indirektno, prateći sudbinu ratnika u godinama mira, Oljača je svojim romanima i pripovijetkama ostavio jasna svjedočanstva o stradanju čovjeka u ratnom, ali i poratnom periodu. Romani “Nađa” i “Molitva za moju braću” najbolja su ilustracija života poslije revolucije, stanja u kojima je čovjek razapet između nekadašnjih ideala i grube stvarnosti. U liku protagoniste Draška Jaruge, bivšeg ratnika, koji se u društvu što ga je i sam stvarao osjećao poraženo i nemoćno, Oljača je vješto, snagom pisane riječi, suprodstavio pojedinca kolektivu. Nakon naivnog dječačkog sna o revoluciji, spremnosti da se žrtvuje za opšte dobro, Jaruga se, u trenucima povratka sebi, bolno pita: “Prohujalo je vreme, otišla mladost. Pa se danas pitam uzaludno: gde sam to bio, gde sam nestao, gde zakasnio?”

“Bacio sam sebe u provaliju i to se ne može nadoknaditi ničim… Jedino ostaje mogućnost da osakaćen trajem pod nebesima ili da svežem omču oko vrata…” — konstatuje na kraju bivši ratnik, koji je bio spreman položiti život za ideale.

Pored romana i pripovijedaka, Oljača se bavio i pisanjem literarno-kritičkih tekstova o raznim pojavama i fenomenima ljudskog duha. Kritički tekstovi, objedinjeni pod naslovom ”Ljudska milošta”, problematizuju razne vidove našeg kulturnog života. Može li književnost promijeniti svijet, zatim kakav je odnos književnosti i revolucije samo su neka od pitanja o kojima je Oljača raspravljao u ovom svom, tematski veoma raznolikom djelu.

Oljačine knjige prevođene su na mnoge jezike: slovenački, makedonski, albanski, mađarski, ruski, engleski, poljski, francuski, njemački, italijanski, grčki, turski itd. Neke od njih doživjele su i brojna inostrana izdanja. Najviše je prevođena “Molitva za moju braću”, koja je doživjela četrnaest izdanja; roman je objavljen u Poljskoj, Rumuniji, Italiji, Francuskoj, Zapadnoj Njemačkoj, Engleskoj, Americi, Švedskoj itd.

Roman “Kozara”, pored mnogih izdanja na našem jeziku, objavljen je u Trstu, Varšavi, Moskvi, Pragu i Atini. Roman je naišao na dobar prijem kako kritike tako i čitalačke publike; poljska književna kritika, na primjer, poredila ga je sa “Ratom i mirom” Lava Tolstoja i “Tihim Donom” Mihaila Šolohova. Godine 1971. “Kozara” je dobila nagradu Saveza boraca Jugoslavije kao najbolje književno djelo o ratu i revoluciji.

Oljača je dobitnik i brojnih drugih nagrada i priznanja: Zlatne plakete Bosanskog Novog, Prijedora i Gradačca, nagrade Udruženja književnika Srbije za roman “Molitva za moju braću”, nagrade Udruženja književnika BiH za životno djelo, 27. julske nagrade SR BiH, Zlatne arene pulskog filmskog festivala za scenario, i nagrade ZAVNO BiH-a, najvećeg priznanja u BiH za doprinos razvoju republike.