Ne sjećam se više njenog lica onakvog kakvo je bilo kad nije imala bolove. Umorno je sklanjala crne vlasi sa čela, koje bijaše suvonjavo,
I ruku joj još vidim kako to čini.
Dvadeset joj je zima prijetilo, bezbrojne joj bjehu patnje, smrt je se stidjela.
A onda je umrla, i nađoše dječije tijelo.
Odrasla je u šumi.
Umrla je među licima što su je odveć dugo gledala kako umire pa su otvrdla.
Oprostiše joj što je patila, ali je bludjela među tim licima dok nije klonula.
Mnogi odlaze od nas, a mi ih ne zadržavamo.
Sve smo im rekli, ničega više ne bješe između njih i nas,
Naša lica otvrdnuše na oproštaju.
A nismo rekli ono što je važno, nego smo škrtarili s neophodnim.
O, zašto ne kažemo ono što je važno, bilo bi to tako lako,
A zbog toga ćemo biti prokleti.
Lake su to riječi bile, baš iza samih zuba, ispale su dok smo se smijali,
A guše nas u grlu.
Sad je moja majka umrla, juče, pred veče, 1. maja.
Nokti je više ne mogu iskopati iz zemlje.
