Abdulah Sidran – Ponoćna ilahija u Parizu

Cio dan
nisam se sjetio Boga.

Kako duša
tako lako zaboravlja pako
kroz koji je prolazila –
ne skidajući s usana Njegovo Ime?

Hiljadu i tristo nepomičnih dana,
i još toliko mrtvih noćiju,
kome je nego Njemu, izricala Hvalu,
što je živa, i korača, po onome džehenemu?

Je’l Njegova, ili šejtanova, ova mrena
što je pala, preko jada, preko uspomena?
Od kakve je građe sačinjena?

Krupni poslovi, kobajagi?
Važna pitanja, dugi dogovori?
Opasne i teške, pravne finese?
Oprez, ko na noćnoj straži?
Teturanja, u tuđim jezicima?
Ova, od sjedenja, utrnula noga?

Cio dan
umalo da prođe
a ja se nisam sjetio Boga.

Josif Brodski – Život u difuznom svjetlu

Tresak cinkane kante što je pretura
vetar. Automobili bruje
kližuć po kocki puta kao po ribama sura
voda Hadsona. Još se čuje
glas koji pripada Muzi;
u sutonu zvuči kao ničiji, ječi
jednolično poput zujanja muve
u zimski kad tone san: šapuće bez značenja reči.

Nerazbirljivost slova. Razlistan kupus
tučanih oblika. Nebesko svetlo kažnjeno
zbog grubosti saučesništva. Čija umetnost, i ukus,
jeste kratkovidost, nipošto nežnost.
Život u difuznom svetlu! i nedeljama iza senila
ničeg u ustima osim opušaka i piva.
Zimi još samo oko čuva trag zelenila,
paleći ogledalo golo, kao kopriva.

Ah, pri takvoj svetlosti ne treba nam ništa!
Ni voljena žena, ni uzvišenost pravde puke.
Obrisi predmeta, kao granata šištava,
rasprskavaju se čim nam dospeju u ruke.
A udovi nam se kočanje. To je očito
stoga što studen u difuznoj svetlosti
demonstrira svojstva siluete – naročito
ako predmet nije u cvetu mladosti.

Spevati, zar, pesmu o onome što se iza brega
valja? O tome da l će pola s celim da se složi?
O čuvstvu, kao da ste zagrabili iz svega
onog što je bilo: pri uštapu, nožem.
Al niko, napregnuv na vratu žile strujne,
Vaš napev neće prihvatiti. Ni svesni je
znalac neće, ni publika. Što se više čuje
kuplet to je izvođač bestelesniji.

 

 
Preveo Danilo Kis

Pablo Neruda – Ne zaboravi biti srećan

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u
sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu
ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji je pretvoren u roba
navika
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,

onaj koji ne menja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odenuti u
novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire
onaj koji beži od strasti
i njenog vrela emocija
onih koje daju sjaj očima
ili napuštenim srcima.

Lagano umire
onaj koji ne menja život kad nije zadovoljan
svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi
nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svojem životu
da pobegne od smislenih saveta….

Živi danas, učini danas, reskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!

Goran Vukojević – Portal

Realnost je najjača droga.

Zajahati zmaja koji nikad ne svija krila.

Jednoga jutra, u ogledalu, nije bilo nikoga sa druge strane da sačeka živoga.

Put je jedina realnost.

Nijedan novi dan koj nosi teret jučerašnjeg neće nov doći.

Nikada oblak nije bio utjeha, nikada san nije bio sidro.

Pod  paperjastim pokrovom lijepog oku, sačekali smo dažd svojih zasluga kao nojevi strah,

u embrione smežurani.

‘Svi su ljudi braća i samo onaj koji sve razdijeli, dobiva sve’ – stisnuti pergamenti poruka u našim šakama za put posljednjeg rastanka.

Ono što skriješ u džepu, grlu ili srcu prelazeći preko mosta, dug ti je. (Zato nemoj).

Misliš li zaista, zaista misliš li, da od svih koji su pali i svih koji će doći da pali postanu, baš ti ćeš biti pomilovan?

I kad je smak došao nebeskom kazaljkom i nebo se zacrnilo,

I anđeli se oko tebe upleli u štit preklinjući Oca dječijim vriscima sa dna bunara da poštedi te,

Tvoji zubi su od plača i ponosa škrgutali, a iza njih jedno jadnoubogo ‘smiluj se’ živo je u nijemom kriku ostalo zazidano. ( Zašto sine moj dobri?)

Misli se roje, milijarde nasumičnih impulsa od majčinih grudi do sadašnjeg trena.

Sjećaš li se kako prvi put privila te je na grudi uplašenog rađanjem u ovom svijetu?

Nebo se zatvara…

Bleje ovnovi nemirni, pripeti u našim grlima, ovjenčani cvijećem za žrtveni dar.

Vrište tumori u tijelima umirućih, vrište male zvjeruške neželjene, željne života.

Niko ne želi da umre.

Realnost je, najjača droga.

Kao oni što postojaše prije, kao i oni što doći će poslije.

Samo : prije ili kasnije – sada ili poslije, gdje god da jesi – ko god da si.

Najteži trenuci naših života – Njegova strpljivost je nenadmašna.

Naši najtamniji trenuci samo su treptaji oka kosmosnog.

Čisto srce u  nemilosrdnoj svjetlosti plače i jeca.

 

Šta će biti sa mnom, mili moj oče?

– Neko vrijeme će zli dusi pušteni kao gromovi divljati zemljom, a onda će im On smrću pobrati duše kao ruže u svom vrtu, sine moj.

Šta će biti sa mnom, majčice moja mila?

– Anđeli će za tebe vjenčanicu skrojiti i opet će lastavice na prozoru zapjevati kao nekada.

Sve će prestati, čedo moje.

 

Sad Sveotac hoda sprženom zemljom, traži posljednje preživjele, dobro im nosi, ali milost ne.

Da bi se desilo ono što jedino desiti se može,

Ljubav iz pakla mora ponovo da se rodi i tamo mora da joj bude tron.

 

Slava Bogu na visini.

Herman Hesse – Biti sretan

hesse

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko činimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne činimo sretnima.
Ako čovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svijetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.