Prema riječima Rodžera Skrutona (Roger Scruton), kojeg god obrazovanog čovjeka, između 1750. i 1930. god., biste upitali o cilju i svrsi umjetnosti, muzike ili poezije, on bi odgovorio: Ljepota.
I kada bismo upitali o smislu toga uvidjeli bi da je Ljepota vrijednost bitna isto kao i istinoljubivost i dobrota.
U 20. Vijeku ljepota prestaje biti važna. Umjetnost teži da uznemiruje i krši moralne tabue. Više nije ljepota bitna, nego originalnost i to po pitanju bilo koje cijene.
Također, taj duh počinje prožimati i arhitekturu i on se manifestuje u njenoj ružnoći i sterilnosti.
Naš jezik i naši maniri počinju biti loši, uvredljivi i okrenuti ka egocentrizmu i krajnjoj sebičnosti. Tako, ljepota i dobar ukus nemaju više mjesta u našim životima. Ako bi tražili riječ koja stoji iza svega toga to bi bila riječ Ja, Moj interes, Moje želje, Moja zadovoljstva i Umjetnost nema što drugo za reći na to osim „Yes, go for it!“ .
Rodžer Skruton smatra da gubimo ljepotu i da postoji opasnost da uz nju izgubimo i smisao života.
Po njemu, ljepota je bila centar zapadne civilizacije više od 2000 godina, sa počecima u staroj grčkoj. Danas smo ljepoti okrenuli leđa i nalazimo se okruženi ružnoćom i otuđenjem.
Skruton nas pokušava uvjeriti da je ljepota bitna i da to nije subjektivan stav već stvar univerzalne prirode i univerzalne POTREBE ljudskog bića. Ako ignorišemo ovu potrebu naći ćemo se u duhovnoj pustinji.
U svom filmu „Why Beauty matters“, Skruton nam želi pokazati izlaz iz te pustinje, smatrajući da je to put koji vodi domu.
U prijašnjim vremena umjetnici su bili svjesni da je život pun patnje i haosa ali su imali lijek za to a njegovo ime je bilo: Ljepota.
Na početku 20. vijeka Marsel Dišan (Marcel Duschamp) se potpisao sa R. Mutt na pisoar i poslao ga na izložbu. Bila je to godina 1917. Njegova gesta je bila satirična i željela je da poljulja svijet umjetnosti i čest snobizam iza njega, ali je bila interpretirana na drugi način pokazujući da bilo što može biti umjetnost. Poput „The lights going On and Off“ iz 2000. godine, autora Martina Creed-a, ili „Artists Shit“, konzerva sa umjetnikovim izmetom iz 1961. god., autora Piero Manzoni-a.
Umjetnost više nema status svetinje niti uzdiže do viših duhovnih ili moralnih sfera, ona je samo još jedna ljudska gesta bez smisla i značenja.
Gledajući rad „Equivalent VIII“ iz 1966., koji se sastoji iz uredno poslaganih cigli u nekoliko redova, autora Carl Andre-a, posjetitelji pomišljaju da on zbija šalu s njima.
Umjetnost je nekada pravila kult ljepote a sada je to kult ružnoće. S obzirom da je svijet uznemirujuć tada bi i umjetnost trebala biti ona koja uznemirava. Oni koji tragaju za ljepotom u umjetnosti su ustvari izvan dodira sa modernom stvarnošću. Namjera je ponekada da nas šokira, ali ono što nas šokira jednom postaje dosadno kada se ponavlja.
Kreativna umjetnost se ne dostiže jednostavno tako što dobijemo ideju. Naravno, ideje mogu biti interesantne i uzbudljive ali to ne opravdava prisvajanje takve umjetnosti.
Tako, Skruton smatra da ako ideja može postati umjetnost tada svatko može postati umjetnik i svaki predmet može biti djelo umjetnosti. Onda nema više potrebe za vještinom, ukusom i kreativnošću.
Kada su u BBC- ovom televizijskom intervjuu „LATE NIGHT LINE-UP“ 1968. pitali Dišana da li je njegova namjera bila da obezvrijedi estetski predmet i da kada on kaže da je neki predmet umjetnost tada on to postaje, on je odgovorio da on ne mari za djelo umjetnosti jer je ono toliko mnogo diskreditovano. Ipak, njemu je toliko puno pripisano zasluga upravo za obezvrjeđivanje umjetnosti. On se slaže s tim i tvrdi da je htio da se rješi umjetnosti, da je izbaci u potpunosti.
Ljudi prihvataju Dišana i njegove tvrdnje, Rodžer Skruton tvrdi da se on nije rješio umjetnosti već jedino Kreativnosti. Ipak, Dišanovo djelo i „ready made“ i dan danas vrše uticaj na umjetnost.
Majkl Krejg Martin (Michael Craig-Martin) slijedi Dišanov primjer sa radom „An Oak Tree“. On tvrdi da kada se prvi put susreo sa Dišanovim pisoarom, on je bio zapanjen i taj rad je zarobio i pokrenuo njegovu maštu. Tako, on tvrdi da je upravo taj uticaj djela na maštu ključ za umjetnost.
Dišan je osjećao da je umjetnost postala isuviše zainteresirana za tehnike i da je postala intelektualno i moralno korumpirana.
Majkl Krejg tvrdi da je zbog toga Dišan pokušao da se oslobodi tih okova i da učini lijepim stvari koje prije toga nisu bile ljudima lijepe i interesantne. Tako tvrdi da je njegova namjera bila ne cinična i da je htio centar premjestiti negdje drugdje. Postavlja se pitanje koja je svrha „umjetnikovog izmeta“ ili rada Džefa Kunsa (Jeff Koons)?
Krejg tvrdi da takva umjetnost dozvoljava i pomaže ljudima da vide svijet u kojem žive onakav kakav jeste, bez idealističke primjese, i da se nose s njim, „ovdje i sada“, takvim kakav nam je dat.
Dakle, umjetnost današnjice pokazuje nam svijet kakav jeste, „ovdje i sada“ sa svojim nesavršenostima, ali da li je rezultat uistinu Umjetnost? Nešto nije uistinu umjetničko djelo samo zato što nam daje djelić stvarnosti.
Umjetnost treba kreativnost a kreativnost je dijeljenje, pokazujući drugima svijet onako kako ga umjetnik vidi. Zbog toga pronalazimo ljepotu u naivnoj umjetnosti djece. Djeca nam ne daju ideje umjesto umjetnosti ili pak ružnoću, oni potvrđuju svijet koji vide i dijele ono što osjećaju. Nešto od dječije čistoće preživljava i nalazi se u svakom istinskom umjetničkom djelu. Ali, kreativnost nije dovoljna, vještina i umijeće pravog umjetnika je pokazati stvarno u svjetlu idealnog. To je ono što je Michelangelo dostigao u svom portretu Davida. Ali kada vidimo mnogo iskopiranih skulptura Davida u vrtu nekog ogromnog dvorca, tada uopšte ne izgleda lijepo.
U našoj demokratskoj kulturi ljudi često misle da je prijeteće i zastrašujuće suditi o tuđem ukusu. Neki se nađu uvrijeđenima sugestijom da postoji razlika između dobrog i lošeg ukusa ili da je bitno šta gledate, čitate ili slušate. Ali ovo ne pomaže nikome.
Postoje standardi ljepote koji imaju osnovu duboko u ljudskoj prirodi i mi treba da ih potražimo i uvrstimo u svoje živote.
Možda su ljudi izgubili vjeru u ljepotu jer su izgubli vjeru u ideale ili su pak skloni misliti da ne postoje vrijednosti osim one utilitarne i da nešto ima vrijednost ako ima svoju svrhu. Koja je onda svrha Ljepote?
Oskar Vajld je napisao da je sva umjetnost apsolutno beskorisna. Za Vajlda, Ljepota je bila vrijednost viša od svrhovitosti (usefullness) iliti korisnosti. Ljudi trebaju beskorisne stvari čak kao i, a ponekad i više, korisne stvari. Razmislite samo, koja je svrha Ljubavi, Prijateljstva, obožavanja ili štogod…Isto važi i za Ljepotu.
Naše potrošačko društvo u prvi red stavlja korisnost a Ljepota je samo sporedni ili usputni efekt. Pošto je umjetnost beskorisna, tada više nije bitno šta čitate, u šta gledate i šta slušate. Opkoljeni smo s porukama i reklamama sa svih strana koje ciljaju jedino na naš apetit i to je jedan od razloga zašto Ljepota nestaje iz našeg svijeta.
U našoj kulturi, danas, oglas i reklama su mnogo važniji nego samo djelo umjetnosti tako da umjetnička djela često pokušavaju da uhvate našu pažnju kao što to reklame rade, poput lubanje obložene dijamantima, Damiena Hirsta. Poput reklama, djela umjetnosti teže tome da stvore „brand“ čak iako nemaju nikakav proizvod da prodaju osim sebe samih.
Kult ružnoće u umjetnostima i kult korisnosti u svakodnevnom životu, dolaze i spajaju se zajedno u svijetu moderne arhitekture.
Na početku XX vijeka arhitekti, kao i umjetnici, postaju nestrpljivi s Ljepotom i žele da stave korisnost i praktičnost na njeno mjesto. Američki arhitekt Louis Sullivan izrazio je creedo modernista rekavši da forma prati funkciju ili, drugim riječima, prestanimo razmišljati o tome kako zgrada izgleda i radije mislimo o tome šta ona jeste. Sullivanova doktrina je iskorištena da opravda najveći zločin koji je učinjen protiv Ljepote i koji svijet nikad dotad nije vidio.
1960-ih su iznikle mnoge zgrade, gomile ureda, parkinga, autobuskih stanica i sve one su svojim dizajnom isključivale Ljepotu a rezultat je bio jedino praktičnost. Ali uskoro, takve stvari su postale beskorisne i neupotrebljive. Mnoge zgrade (u Engleskoj) su ostale prazne i nitko nije htio da živi u njima jer su bile tako prokleto ružne. Gdje god da se čovjek okrene postoji samo ružnoća, a uredi i autobuske stanice su napuštene, i jedine stvari koje možete zateći na ovakvim mjestima su golubovi. Sve je vandalizirano. Ali ne trebamo kriviti vandale jer ova mjesta su izgrađena od strane vandala a oni koji su uradili grafite i slične stvari samo su dovršili posao.
Mnogi gradovi sadrže zgrade i objekte koji su izgrađeni u ime praktičnosti ali su s vremenom postali beskorisni i neupotrbljivi. Ali arhitekti nisu ništa naučili iz toga. Kada se javnost počne buniti protiv neumjesne arhitekture 60-ih, oni ih jednostavno zamjene sa drugim „smećem“: velike staklene površine, zidovi, čelične konstrukcije, sa apsurdnim detaljima koji se nigdje ne uklapaju. U malenim ulučicama, gdje postoje još ostaci starih privatnih građevina, trijemovi i dvorišta ponekad bivaju pretvoreni u kaviće ili sl., i tada privlače mnogo ljudi jer predstavljaju zadnje ostatke „života“ jer život dolazi iz zgrada.
Ovo nas vraća izjavi Oskara Vajlda da je sva umjetnost apsolutno beskorisna. Stavite korisnost i praktičnost na prvo mjesto i stvar će postati neupotrebljiva i beskorisna, a stavite Ljepotu na prvo mjesto, tada će to što uradite biti korisno zauvijek. Ispostavlja se da ništa nije korisnije od beskorisnosti. To vidimo u tradicionalnoj arhitekturi ukrašenoj sa mnogo dekorativnih detalja. Ornamenti nas oslobađaju od tiranije praktičnosti i korisnosti zadovoljavajući našu potrebu za harmonijom. Na jedan čudan način čine da se osjećamo kao kod kuće …
Preveo: Nebojša Vinketa, 2014.