Francl Štancl – Tipične forme romana

Opis

Povez: meki
Izdavač: Novi Sad
Godina izdanja: 1987.
Obim: 143
Format: 24 x 17
Stanje: odlično

Franc Štancl je ponudio tipologiju romana i pripovjedačkih situacija koja nije vezana za epohu niti poetička obilježja, već je zasnovana isključivo na narativnim osobinama teksta i na tumačenju modusa prezentiranja narativne informacije, pa je stoga njena primjena univerzalna. Tipove romana treba razumjeti kao misaone konstrukcije, apstrahovane za potrebe teorijske analize, koje se u konkretnom književnom djelu nikada ne ostvaruju u potpunosti.
Štancl definiše tri pripovjedačke situacije, na osnovu kojih utvrđuje i tri tipa romana:
1. Auktorijalna pripovjedačka situacija
2. Pripovjedačka situacija u prvom licu
3. Personalna pripovjedačka situacija

Podjela je izvršena na osnovu dominantne forme pripovijedanja, jer pripovijedačka situacija, kao opšta narativna shema koja uređuje tekst, može biti zasnovana na izvještavanju i na prikazivanju.
IZVJEŠTAVANJE ili PRIPOVIJEDANJE-IZVJEŠTAJ ima sljedeće karakteristike:
a) Čitalac posmatra opisivani događaj sa vremenske i prostorne distance na kojoj se nalazi i sam izveštač;
b) Tok događaja zamišlja se kao deo prošlosti;
c) Pripovjedač-izvještač ne iznosi pojedinosti, što dovodi do odsustva detalja u opisivanju;
d) Čitalac nije emotivno anagažovan, jer se distanca pripovjedača prema događajima, prostorna, vremenska i emotivna, prenosi i na čitaoca;
e) Preteritna vremena zadržavaju svoje osnovne funkcije označavanja prošlih radnji.

SCENSKO-MIMETIČKI PRIKAZ:
a) Uvlači čitaoca u sami centar zbivanja;
b) Ukida se prostorno-vremenska distanca i čitalac postaje očevidac opisivanih događaja;
c) U opisu se nižu pojedinosti;
d) Zbivanje se prikazuje kao da se upravo sada odigrava;
e) Epski preterit modifikuje svoje funkcije, pa umjesto označavanja prošle radnje, on označava događaj koji se, navodno, upravo sada odigrava, što znači da se u ovom tipu naracije prošla vremena upotrebljavaju modalno da bi se proizveo utisak o sinhronosti prikazanih zbivanja.

Dakle, sadržaj neke priče direktno je uslovljen načinom, odnosno formom pripovijedanja.

AUKTORIJALNA PRIPOVJEDAČKA SITUACIJA podrazumijeva prisustvo ličnog pripovjedača koji se oglašava, miješajući se u pripovijedanje, pri čemu komentariše likove, zbivanje, hronotop i atmosferu, a ponekad i samo pripovijedanje. Na prvi pogled ovakav tip pripovjedača identičan je sa autorom (odatle mu je izvedeno ime), ali on je samostalan lik, stvoren kao i ostali likovi u romanu, autorovom rukom. Auktorijalni pripovijedač nalazi se na pragu između fiktivnog svijeta romana i autorove i čitaočeve stvarnosti, pri čemu se naglašava posredovanost epskog toka. Osnovna forma pripovijedanja koja odgovara auktorijalnoj situaciji jeste pripovijedanje-izvještaj, pa je scenski prikaz podređen izvještaju. Uloge auktorijalnog pripovjedača mogu biti:
1. Uloga hroničara kome je prvenstveno stalo do istorijske istine;
2. Objektivnog priređivača nekog spisa;
3. Pripovjedača čije znanje ne podleže restrikciji ili ograničavanju, što je tradicionalna naratologija nazivala sveznajućim pripovjedačam;
4. Pripovjedača koji samo djelimično poznaje tok zbivanja;

ROMAN U PRVOM LICU podrazumijeva pripovjedača koji pripada prikazanom svijetu, što znači da ostvaruje svoju narativnu egzistenciju u dijegezisu kao i svi ostali likovi. On priča o onome što je doživio, vidio ili čuo od ostalih likova, tako da je njegovo znanje o događajima uvijek ograničeno. Pripovjedačko Ja može biti blisko auktorijalnom pripovjedaču ako se nalazi na dalekoj periferiji prikazanog svijeta i zadovoljava se ulogom posmatrača, svedoka ili distanciranog izvještača. Dijegezis ili prikazana zbilja u ovom tipu romana nastaje kao nerazlučiva mješavina objektivnog, predmetnog, spoljašnjeg svijeta i subjektivnog, unutrašnjeg svijeta pripovjedačkog Ja.

PERSONALNI ROMAN
Ako se pripovjedač ne miješa u priču, ako je neprimjetan iza likova toliko da čitalac više nije svjestan njegovog prisustva niti narativne funkcije, čitalac će steći iluziju da se sam nalazi na pozornici zbivanja ili da prikazani svijet posmatra očima jednog od likova romana, koji međutim ne pripovijeda, nego se zbivanje ogleda u njegovoj svijeti. Na taj način lik romana postaje persona (što na grčkom znači maska), to jest maska koju sam čitalac stavlja na svoje lice i stupa na pozornicu zbivanja, pa su u personalnoj pripovjedačkoj situaciji prepoznatljivi elementi dramskog koda. U skladu s tim, u ovom tipu romana dominira scensko-mimetički prikaz, što proizvodi iluziju o neposredovanosti epskog toka, odnsno o odsustvu pripovjedača, jer se zbivanje odražava u svijesti likova koje je Štancl nazvao PERSONALNIM MEDIJIMA. Ova pripovjedačka situacija javlja se tek u 19. vijeku, a podrazumijeva povlačenje autora u pozadinu pripovijedanja, što stvara utisak o navodnom osamostaljivanju likova od svog tvorca, to jest autora. Čitalac posmatra zbivanja i predočenu stvarnost kroz opažajno-doživljajne mehanizme personalnog medija, lika koji zauzima povlašćeni položaj u narativnoj strukturi, jer se njegova svijest otvara čitaocu, dok se u njoj, kao u ogledalu, odražava dijegezis. Pri tom slika svijeta koju personalni medij emituje zavisi od njegovog ideološkog, psihološkog, intelektualnog i frazeološkog profila, kao i od prostorno-vremenske pozicije sa koje sagledava zbivanja.