Tanja Stupar Trifunović – Čežnja za suncem

Ne želim više pisati pjesme o tužnim stvarima nesrećnim ljubavima
boli koja stigne prebrzo i rasproda svaku nadu
želim malu kuću srećnu ljubav nekog da me budi kad ružno sanjam
u djetinjstvu me je zavelo sunce podlo je to ružno je to od njega
samo za toplinom žudim baš me briga za druge stvari za hladni mermer tvojih nastojanja
da urediš svijet
hoću da trčim da se verem na drveće i pecam
hoću da sam ona ista koja sve počinje ništa ne završava jer završetka nema
jer je sve vječno
ona koja voli kako udaraju noge po kaldrmi i srce u grudima istim ritmom
hodam smiješno odlučno grabim naprijed ka suncu
prava sam mala divljakuša nikad nisam bila prefinjena
psujem bacam se u prašinu i plačem
ne dam ni pet para na dobro vaspitanje kojem se posvećuje majka
na glas boga oca koji grmi prestani nad glavom
sikćem e baš neću kroz stisnute zube
nikad neću prestati
jer sve traje vječno
i u mom srcu gori vatra koju je zapalilo sunce i ništa mi ne možete
moje slabo moje krhko i nikakvo tijelo
ima tonu prkosa u sebi i imitira kamen iako drhti kao list
Ta jedna djevojčica i dalje romantizuje stvarnost razmeće se sitnim herojstvima
i pravi mi probleme
pokušavam kao otac i majka istim trikovima da je obuzdam ali ne ide
Trebalo je da te upozorim da ti kažem
kada se pojaviš na vratima izigravajući sunce da budeš na oprezu
nikad ne znaš kako će ona to protumačiti
ni šta će joj se probuditi u glavi po kojoj se prosulo previše vreline
Ali nestalno sunce je odskakutalo kao lopta dalje niz ulicu
Pa nekud gore
Ali noć i manjak svjetlosti i tama poslije učinili su da iščezne mala kuća
obala i ostali prividi
u mraku druga pravila važe
a kako ću sad da te nazrem dotaknem
da pojurim ka svjetlu da se obradujem tvojim jutarnjim vatrama i buđenju
goriš mi u grudima a nigdje te ne vidim sunce
opet mi iste zamke praviš
jedina moja kuća s tobom je u riječima
sve drugo raznijele su obale nezgodne za pristajanje
kamenje i stijenje i potmuli udari vjetra
pogrešne ljubavi i ratovi
sve drugo samo su zapaljene moje maštarije
da se u nečijem biću može nastaniti sopstvena čežnja za suncem

Nelly Sachs – Odavno smo zaboravili osluškivati!

Odavno smo zaboravili osluškivati!

Nije li nas on posadio da osluškujemo

Posadio poput sipinske trave na vječnome moru,

A htjeli smo rasti na sočnu polju

Kao salata u vrtu oko kuće.

 

Ako i imamo posala

Koji nas odvode daleko

Od Njegova svjetla.

Ako i pijemo vodu iz cijevi

A ona se tek umirući bliži

Našim vječno žednim ustima –

Ako i koračamo ulicom

Pod kojom je zemlja dovedena do šutnje

Pločnikom,

Prodati ne smijemo svoje uho,

O, ne smijemo prodati svoje uho.

I na tržnici,

U proračunu praha,

Mnogi je poskočio hitro

Na konopu čežnje,

Jer je nešto čuo,

Iskočio je iz praha

I nasitio svoje uho.

 

Prislonite, o prislonite osluškujuće uho

Na dan uništenja na zemlju,

I čut ćete

Kako u smrti

Počinje život.

Stevo Grabovac – Treba otići

Potrebno je otići
Dok još možemo
I dok imamo gdje
Tek tako
Bez velikih planova
Sa jednim ruksakom
I par knjiga
Ostaviti iluzije nek’ umiru
na osunčanim ulicama
Nekog tuđeg sunčanog dana
A jednom će valjda osvanuti
Ostaviti sve nedovršene ljubavi
Nek’ bole
Kao što boli kamen u bubregu
Nek’ ubijaju
sporo i podmuklo kao rak
Potrebno je otići
jer sve ovdje dolazi prekasno
I svaka jučerašnja sreća
nije za mene današnjeg
Možda je to jedino hrabro
što još možemo učiniti
Nestati iz sjećanja
ili ostati mrlja gorke uspomene

Nekom
Ostaviti sve nenapisane pjesme
Nek’ nas proganjaju
u dugim nesanicama
Koje ćemo probdjeti
na drugim obalama
Potrebno je otići
jer ovdje smo mrtvi
I sve je hodanje u krug
Otići
Bar jednom
Ispariti
kao što vjetar isčezne
Učiniti taj napor
Možda jedini vrijedan
u ovoj vječnoj samoći

Gabriele Mistral – Stid

Kad me ti gledaš, postajem sva lijepa

kao trava koju umiva rosa

i

kad siđem na rijeku, visoke trske

neće prepoznati moje slavno lice.

Stidim se svojih žalosnih usta,

svog razbita glasa, svojih

grubih koljena.

Sada kada si došao i kada si me vidio,

osjetih da

sam jadna i da sam posve gola.

Nijednu stijenu na putu nisi sreo

tako golu pred jutarnjom

svjetlošću,

k’o što je ova žena koju si pogledao,

kada si začuo

njeno vedro pjevanje.

Ušutjet ću zbog ljudi što prolaze,

da ne bi možda primjetili

moju sreću

po sjaju što izbija iz mog visokog čela

ili po

nemirnom drhtanju mojih ruku.

Noć je i na travu se spušta rosa,

gledaj me otvoreno i govori

blago,

jer već ujutro, silazeć’ na rijeku,

ona koju si ljubio

odnijet će ljepotu.

Friedrich Hölderlin – Ister

Dođi sad, vatro!

Žudimo

ugledati dan,

i kada kušnja

kroz koljeno prođe, ponetko

može osjetiti šumski krik.

Ali mi pjevamo, izdaleka

s Inda došavši i s

Alfeja, dugo smo

iskali što je prikladno,

ne može se bez krila

netko dohvatiti odmah

najbližega

i prijeći na drugu stranu.

A ovdje ćemo sijati.

Jer rijeke čine obradivom

zemlju. Kad pokraj njih biljke rastu

i na njih u ljeto dohode

životinje napojiti se,

i ljudi će doći do njih.

 

A ovu nazivlju Ister.

Lijepo boravi. Gori lišće stupova

i komeša se. Divlje stoje,

uspravni, jedan pokraj drugog; gore,

kao druga mjera, nadnosi se

krov od stijenja. Zato se

ne čudim što je

Herkula u goste pozvao,

izdaleka se prosijavajući,

s Olimpa dolje,

kad je on, sjenu da poište,

došao s vrele prevlake,

jer prepuni hrabrosti bijahu svi oni

ondje, ali potrebno je, duhova radi,

i rashlađenje. Zato je onaj radije

krenuo amo na vodena vrela

i na žute obale,

snažno mirisne gore, i crne

od smrčinih šuma, gdje u dubinama

rado prohodi lovac

u podne, i čuje se rastenje

sa smolastih drveta Istera,

 

no koji, čini se gotovo,

unatrag hodi, pa bih

rekao da stizati mora

s Istoka.

Mnogošto bi se

moglo reći o tome. I što se

pravo uz bregove drži? Ona druga

rijeka, Rajna, ode

pobočno. Ne idu uzalud

po suhomu rijeke. No kako? Potrebno je

znamenje, ništa drugo, kakvo god, da se

Sunce i Mjesec ponese u duši,

nerazdvojno, i krene, i danju i noću,

i da se nebesnici toplo

osjećaju jedni uz druge.

Zato one i jesu

radost Višnjega. Jer kako bi

sišao on? I kao što je Herta zelena,

tako su one nebeska čeda. No

odveć mi strpljivim on se čini,

ne slobodniji, i gotovo

za podsmjeh. Naime, kad

 

valja zakoračiti dan

u mladosti, kad on počinje

rasti, a tu netko drugi već

počinje širiti divotnost,

i nalik na ždrijebe škripi

zubima grizući uzde, i nadaleko

čuju taj razmah vjetrovi, –

on je zadovoljan;

ali stijeni trebaju proboji

i zemlji brazde,

neobradljivo bi to bilo bez zastanka;

a što on čini, Ister,

to nitko ne zna.

Hulio Kortasar: – Priđi, Aleksandra

Priđi bubice,
ovde, kraj mene,
priljubljenu uz reči te tražim.

Već je noć, dođi,
u kući nikoga nema.

Znaš već da su sve one kao ti,
kao što vidiš, posrednice.
pada kiša u rue d’Eperon
i Dženis Džoplin.

Aleksandra, bubice,
dođi u ove redove, na ovu hartiju od pirinča,
sa pirinčanih polja,
u ovo mastilo što tvojom kosom se igra.
(Volela si te beznačajne stvari
aboli bibelot d’inanit’ sonore
lepak i koverte
knjižaru-igračku
čašu sa olovkama,
sveske na linije)

Dođi, ostani, popij ovaj gutljaj, pada kiša,
pokisnućeš na rue Dophine,
u prepunim kafanama nema nikoga,
ne lažem te, nikoga nema.

Znam, teško je, tako je teško
ova čaša je teška i ova šibica,
i ne voliš da me vidiš tamo gde je najteže,
u mojoj odeći i mojim knjigama
i ne dopada ti se što toliko volim Džerija Maligana.

Želiš da me uvrediš, a da to ne boli,
da mi kažeš, “Kako to da si živ,
kako čovek može da jeste kada nema ničega više osim magle od cigareta,
kako živiš, na koji način otvaraš oči svakoga dana… Nemoguće”,
kažeš, “nije moguće!”.

Bubice, u redu,
Bog te pita znam li, ali je tako, Aleksandra,
sklupčaj se ovde, pij sa mnom,
gledaj, pozvao sam ih,
posrednice će sigurno doći,
parti za tebe, cela zabava za tebe:
Eržebet,
Karin Bliksen,
već shvataju, znaju da je noć naša,
vlažne kose penju se uz četiri sprata,
a starice ih špijuniraju iz svojih stanova…
Leonora Karington, pogledaj je,
Unika Soru sa slepim mišem,
Klarisu Lispektor, aquaviva…
mehurići klize goli, taru se o svetlo,
Remedios Varo sa peščanim satom po kojem poskakuje laser,
mlada Urugvajka beše tako dobra prema tebi – premda nikada nisi saznala njeno pravo ime…
Kakav skup, kakav sparni šah,
kakva maison close od paučine i Telonijusa,
kako duga i lepa može biti noć sa tobom i Džoni Mičel,
sa tobom i Elenom Marten,
sa posrednicama…
animula duvan, vagula Anais Nin, blandula votka i tonik…

Ne odlazi, odsutna, ne odlazi,
igraćemo se, videćeš, već pristižu.
Sa Ezrom Paundom i marihuanom,
sa ostacima šupe i jednom ribom koja će plivati zaboravljena nesumnjivo,
u lavoru, sa sunđerima,
medju čepićima i telegramima ostalim zauvek bez odgovora.

Olga je drvo od dima, koliko puši.
Ta crnka koju su ranile burnice, Petrove ptice
a Natalija Ginzburg raspliće buket nedonetih gladiola…

Vidiš, bubice? Tako. Takođe i već. Viski.
Maks Ros, Silvina Okampo,
neko u kuhinji sprema kafu.
Njena otrovnica peva: dve kockice poljubac,
Leo Fere.

Ne misli više na prozore,
napolju iza kiša pada u Rangunu –
Pa šta.
Sa igrom amo.
Zamor (ptičji konsonanti vokali suncokreta)
Priđi, bubice. Smiri se.
Ne postoje prozori, ne postoji napolju,
i u Rangunu ne pada kiša.

Sa igrom amo.

Eugenio Montale – Vladar svetkovine

Ne znam gde je vladar svetkovine,

onaj što gospodari

svetom i drugim sferama.

To što primećujem zureći kroz prozor

ne znam je li svetkovina ili klanica.

Ako je tačno da konj

vidi čoveka skoro dvaput

većim, onda ljudsko oko nije dovoljno.

Možda je večni

mrak sustao, sine iz njega

poneka iskra. Ili se eterska svetlost

uzmutila shvatajući

da je nepodnošljiva.

Ili vladar nije svestan svojih čini

ili se može njima hvaliti

samo u homeopatskim dozama.

Ali na njegovom prestolu jednog će dana

zacelo zasesti tuđa guzica. A i vreme je.

Fernando Pessoa – Magnificat

Kad će više proći ova unutarnja noć, svemire,

kad će mi se, dušo moja, razdaniti?

Kad ću se probuditi iz ovog bdijenja?

Ne znam. Sunce grije visoko,

nemoguće ga motriti.

Zvijezde hladno žmirkaju,

nemoguće ih brojiti.

Srce bije otuđeno,

nemoguće ga slušati.

Kad će proći ova priredba bez kazališta,

ili ovo kazalište bez priredbe,

kad li ću se vratiti prebivalištu?

Kamo? Kako? Kada?

Mačko, što u mene zuriš očima života, što u njima imaš?

Ona će poput Jozue zaustaviti sunce i ja ću se probuditi;

tada će biti dan.

Smiješi se, snivajući, dušo moja!

Smiješi se, dušo moja, svanut će!

Rejmon Keno – Kako se piše pesma

Uzmite dve-tri reči bez sjaja

obarite ih kao jaja

Dodajte раrčе smisla bez kosti

i dobar komad nevinosti

Grejte na tihoj vatri s krаја

(il nek u ekspres-loncu naraste)

Sipajte zatim začina i prezle

pospite na to flekice-zvezde

zabiberite ko gnezdo od laste

I šta će ispasti od svega toga?

Zar se tako lako

piše? Ma, zaboga!

Envoi – Ezra Pound

Pođi, nemorođena knjigo

I reci onoj koja mi je na Lozov glas pevala:

Da si bar shvatila pesmu, a ne

Sadržaj goli tek,

Oprostila bi joj mane

Koje me i samog muče, i lepoti

Podarila bi dugi vek.

Reci njoj, koja uludo

Rasipa toliko blago,

I prolazećem trenu život pruža,

Reci joj, sve bih bio dao, samo

Lepota da joj traje, kao ruža

Začarana u ćilibaru,

Da plamsa, tamnocrvena, kao nar

Vremenu uprkos,

Jedna boja i jedna tvar.

Reci njoj, koja hodi

Sa pesmom na usnama

Al reči ne odaje, nit zna ko je rodi,

– neke druge usne, lepe ko i njene,

Poklonike bi joj mogle da zaplene,

Kad s Volerovim i naš legne prah

Pesak po pesku, zaborav, dok mene

Ne unište i ne rasplote

Sve, osim Lepote.