Gabriele Mistral – Stid

Kad me ti gledaš, postajem sva lijepa

kao trava koju umiva rosa

i

kad siđem na rijeku, visoke trske

neće prepoznati moje slavno lice.

Stidim se svojih žalosnih usta,

svog razbita glasa, svojih

grubih koljena.

Sada kada si došao i kada si me vidio,

osjetih da

sam jadna i da sam posve gola.

Nijednu stijenu na putu nisi sreo

tako golu pred jutarnjom

svjetlošću,

k’o što je ova žena koju si pogledao,

kada si začuo

njeno vedro pjevanje.

Ušutjet ću zbog ljudi što prolaze,

da ne bi možda primjetili

moju sreću

po sjaju što izbija iz mog visokog čela

ili po

nemirnom drhtanju mojih ruku.

Noć je i na travu se spušta rosa,

gledaj me otvoreno i govori

blago,

jer već ujutro, silazeć’ na rijeku,

ona koju si ljubio

odnijet će ljepotu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *