Kad me ti gledaš, postajem sva lijepa
kao trava koju umiva rosa
i
kad siđem na rijeku, visoke trske
neće prepoznati moje slavno lice.
Stidim se svojih žalosnih usta,
svog razbita glasa, svojih
grubih koljena.
Sada kada si došao i kada si me vidio,
osjetih da
sam jadna i da sam posve gola.
Nijednu stijenu na putu nisi sreo
tako golu pred jutarnjom
svjetlošću,
k’o što je ova žena koju si pogledao,
kada si začuo
njeno vedro pjevanje.
Ušutjet ću zbog ljudi što prolaze,
da ne bi možda primjetili
moju sreću
po sjaju što izbija iz mog visokog čela
ili po
nemirnom drhtanju mojih ruku.
Noć je i na travu se spušta rosa,
gledaj me otvoreno i govori
blago,
jer već ujutro, silazeć’ na rijeku,
ona koju si ljubio
odnijet će ljepotu.