Fernando Pessoa – Magnificat

Kad će više proći ova unutarnja noć, svemire,

kad će mi se, dušo moja, razdaniti?

Kad ću se probuditi iz ovog bdijenja?

Ne znam. Sunce grije visoko,

nemoguće ga motriti.

Zvijezde hladno žmirkaju,

nemoguće ih brojiti.

Srce bije otuđeno,

nemoguće ga slušati.

Kad će proći ova priredba bez kazališta,

ili ovo kazalište bez priredbe,

kad li ću se vratiti prebivalištu?

Kamo? Kako? Kada?

Mačko, što u mene zuriš očima života, što u njima imaš?

Ona će poput Jozue zaustaviti sunce i ja ću se probuditi;

tada će biti dan.

Smiješi se, snivajući, dušo moja!

Smiješi se, dušo moja, svanut će!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *