Stojeći na pločama u predvorju ulaza u Had
Orfej se povijao pod snažnim udarima vjetra
Koji je vitlao njegovim ogrtačem, kovitlao klupka magle,
Zaplitao se u listovima drveća, svjetla automobila gasila su se sa svakom navalom magle.
Zaustavio se pred ostakljenim vratima, nesiguran
Hoće li mu doteći snage u tom zadnjem pokušaju.
Sjećao se njezinih riječi: „Ti si dobar čovjek“.
Nije baš u to vjerovao. Lirski pjesnici
Imaju obično, znao je, ledena srca.
To je malne uvjet. Savršenstvo umjetnosti
Dobiva se u zamjenu za tu osakaćenost.
Jedino njezina ljubav ga je grijala, oplemenjivala.
Kada je bio s njom, onda je drugačije mislio o sebi.
Nije ju mogao iznevjeriti sada, kada je umrla.
Gurnuo je vrata. Kročio labirintom hodnika, dizala.
Sinje svjetlo nije bilo svjetlo već zemaljski mrak.
Elektronski psi propuštali su ga bez šušnja.
Spuštao se kat po kat, sto, tri stotine, u dubinu.
Ozebao. Bio je svjestan da se našao u Nigdini.
Ispod tisuća smrznutih stoljeća.
Na počivalištu bivših naraštaja.
To kraljevstvo činilo se nema dna ni granice.
Okružila su ga lica zakovitlanih sjena.
Neka je raspoznavao. Osjećao je ritam svoje krvi.
Osjećao je snažno svoj život skupa sa svom krivnjom.
I bojao se sresti one kojima je učinio zlo.
Ali, oni su izgubili sposobnost pamćenja.
Gledali su nekako ustranuravnodušni prema svemu.
Za svoju obranu imao je devetostrunu liru.
Nosio je u njoj glazbu zemlje protiv bezdna boli
Zasipajući tišinom sve zvukove.
Glazba je vladala njime. Bijaše tada bezvoljan.
Predavao se diktatu pjesme, sav u uho pretvoren,
Kao i njegova lira, bijaše samo instrument.
Dok ne stiže do palače vladara te zemlje.
Perzefona je u svome vrtu usahlih krušaka i jabuka,
Crnom od golih grana i čvornatih grančica,
Tron joj žalobni ametist, slušala.
Pjevao je o svjetlosti jutra, o rijekama u zelenilu,
O isparavajućoj vodi ružičastog svitanja.
O bojama: cinoberu, karminu
Sijenskom okeru, plaveti,
O blaženstvu plivanja u moru uz mramorne stijene.
O gozbi na terasi nad vrevom ribarske luke.
O okusu vina, soli, masline, gorčice, o bojama.
O letu lastavice, letu sokola, dostojanstvenom letu jata pelikana nad zaljevom.
O mirisu pregršti jorgovana u ljetnoj kiši.
O tomu da riječi je svoje okretao protiv smrti
I ni jednom svojom rimom nije veličao ništavilo.
Ne znam, reče boginja, jesi li je volio,
Ali stigao si čak ovamo da je spasiš.
Bit će ti vraćena. No, postoji jedan uvjet.
Zabranjeno ti je s njom razgovarati. I na povratku
Osvrnuti se da vidiš ide li za tobom.
I Hermes dovede Euridiku.
Lice joj nije ono; sivo je sasvim,
Kapci spušteni, ispod njih sjena trepavica.
Pomjerala se ukočeno, vođena rukom
Svoga vodiča. Izgovoriti njezino ime
Tako je jako želio, probuditi je iz toga sna.
Ali se suzdrža, znajući da je prihvatio uvjet.
Krenuše. Najprije on, a za njim, ali ne odmah,
Struganje njegovih sandala i sitno lupkanje
Njezinih nogu, sapetih suknjom kao pokrovom.
Strma je staza pri vrhu fosforno svjetlucala
U mraku, koji je bio poput zidova u tunelu.
Zastajao je i osluškivao, ali i oni su tada
Zastajali također, zamirao je odjek.
Kada bi počinjao hodati, odazivao se njihov dvotakt,
Jednom, činilo mu se, bliže, onda opet dalje.
Ispod njegove vjere narastala je sumnja
I obavijala ga kao hladan zavoj.
Ne znajući plakati, plakao je nad gubitkom
Ljudskih nada u uskrsnuće.
Jer sada je bio poput svakog smrtnika.
Njegova je lira šutjela i snivala bez obrane.
Znao je da mora vjerovati i nije znao vjerovati.
I dugo je trebala trajati nesigurna java
Vlastitih koraka što ih je, obamro,brojao.
Razdanjivalo se. Ukazaše se pukotine u stijeni
Ispod svijetlećeg oka na izlazu iz podzemlja.
I dogodi se što je predosjećao. Kada je okrenuo glavu, iza njega na stazi ne bijaše nikoga.
Sunce. I nebo, na njemu oblaci.
Sada je tek zavrištalo u njemu: Euridiko!
Ali, mirisale su trave, nisko se rasprostirao pčelinji zuj.
I zaspao je, s obrazom na razgrijanoj zemlji.