Erih From – U ovakvom društvu teško je ne osjećati se usamljeno

Nema gotovo nijedne aktivnosti, ili poduhvata, koji, kao ljubav, započinju s tako velikim nadama i očekivanjima, a koji se ipak tako redovno izjalovljuju.

…Onaj ko nije u potpunosti otuđen, ko nije izgubio osjećaj za dostojanstvo, ko još nije „na prodaju“, ko još može da pati zbog drugih, ko još nije usvojio imanje kao način postojanja – ukratko, ličnost koja je ostala ličnost, a nije postala stvar – ne može da se u današnjem društvu ne osjeća usamljeno, nemoćno, izdvojeno, da ne sumnja u sebe i sopstvena ubjeđenja ako ne i u mentalno zdravlje, da ne pati čak i ako doživljava trenutke radosti i jasnoće kakvih nema u životu njegovih „normalnih“ savremenika. On će češće patiti od neuroze kao ishoda života zdravogčovjeka u nezdravom društvu nego od one uobičajnije neuroze bolesnog čovjeka koji nastoji da se prilagodi bolesnom društvu. U procesu daljeg analiziranja sebe, to jest izrastanja ka većoj nezavisnosti i plodotvornosti, on će izliječiti svoje neurotske simptome. U konačnoj analizi, svi oblici neuroze su indikator neuspjeha da se prevaziđu teškoće na putu ka odgovaraćujem načinu života….

…Ako dvoje ljudi koji su bili stranci, kao što svi mi jesmo, iznenada dopustе da se zid između njih sruši, osjete bliskost, sjedinjenost, taj trenutak sjedinjenja jedan je od najblaženijih, najuzbudljivijih doživljaja u životu.

Nema gotovo nijedne aktivnosti, ili poduhvata, koji, kao ljubav, započinju s tako velikim nadama i očekivanjima, a koji se ipak tako redovno izjalovljuju.

Uprkos duboko ukorijenjenoj žudnji za ljubavlju, gotovo se sve drugo smatra važnijim od ljubavi: uspjeh, prestiž, novac, vlast — gotovo svu svoju energiju upotrebljavamo da saznamo kako da postignemo te ciljeve, a vrlo se malo trudimo da ovladamo umijećem ljubavi.

Ljubav, tj. ostajanje u ljubavi, a ne zaljubljenost, je svjestan i odlučan čin volje, umijeće, koje moramo savladati kao svako drugo umijeće, kao umijeće drvodjelstva ili umijeće muzike. I zahtjeva brigu, odgovornost, respekt i znanje.

Tragedija svih velikih religija je u tome da krše i iskrivljuju osnovne principe slobode čim postanu masovne organizacije kojima upravlja crkvena birokracija. Vjerska organizacija i ljudi koji govore u njezino ime preuzimaju u izvjesnoj mjeri ulogu obitelji, plemena i države. Podržavaju vezanost čovjeka umjesto da ga ostave slobodnog. Obožava se ne Bog, nego grupa koja tvrdi da govori u njegovo ime. To se dogodilo u svim velikim religijama. Njihovi osnivači su vodili čovjeka kroz pustinju, izbavljajući ga iz egipatskog ropstva, dok su ga kasnije drugi vodili natrag prema novom Egiptu, zovući ga , doduše, Obećanom Zemljom.

fromm

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *