Ako bih mogao da Te povedem
Uz vodoskok svjetlucavih pomisli
U neprekidnom nizu,
Gdje za svaku kap želje postoji laguna
Beskrajnih opcija imaginacije
Pretočene u draž odvažnosti prvog koraka
Ka horizontu apsolutne slobode,
Gdje se zaista postoji
Osjećajem svemogućnosti i bezbrižnosti sna,
Da crpimo zlatni nektar izvora
Uobličeni u upijanje etera
Kao u svoju svrhu postojanja
Olakšani za supstancu svakog trena
Koji analogno prolazi
Kroz našu sveprožimajuću svijest…
Usudio bih se reći da Te volim.
Od sazviježđa svih mojih strahova i nada.
Ali, postoji suha, spora i tamna rijeka slatkog bola
Na čijim obalama prsti sumračne šminke,
Ledenice na usnama metvice
Šapatom usisavaju život kroz koprenu sumnje,
Nemirom i bijegom u požudu,
Gdje su ljubavnici neravnopravni protivnici
U igri vječnog požurivanja i posrtanja
Koja ostavlja ruine nedovršenih gradova,
Civilizacija, svjetova
Pred plimom
Koja uravnotežava nepokret materijalnog svemira
Sa osekom na tronu samotne,
Narcisoidne megalomanije…
Žalosni povici opomene pustinjački.
Spušteni kapci udovice
Na verandi obasjanoj mjesečinom.
No ipak ću reći Volim Te,
Ali hoće li time vjetar nagnati list
Da padne sa grane u vodu
I talasom uplaši ribu da pobjegne u dubinu
I skrije se od predatora
Kojem meso žrtve treba da prehrani okot
Što strepi svaki tren do roditeljskog povratka?
Na pola puta između žrtve i napadača,
Ima li pravo da se ispriječi drska čast
Moje čežnjive ruke?
Šta biva poslije razdora sa dušama neodlučnih, Nepoklonjenih, neupokojenih
Iščekivača savršenstva sa dijamantnim ” volim te”
U najpaučinastijoj riznici duše?
Kruženje materije u prirodi
Obesmišljava prirodu, materiju
Krug i srce onog ko se zaklinje,
Međutim,
Niko još nije dosegao vrh svoga uspinjanja,
A da odatle nije vidio ponor svoje propasti
I nije propao toliko duboko
Da zaboravi ljepotu pogleda sa visine.
Ja, pred Tobom moja ljubavi, moja propasti, i smrću,
Pretačem svoju sposobnost da volim u zakletvu:
Da nikada umrijeti neću