Ludwig Bauer – ŽIVOT JE ČITAONICA

Možda bi i ovdje bilo prikladno pozvati se na to kako me djed, majčin otac, navukao na čitanje. Nisam još bio dorastao za školu kada mi je djed iz večeri u večer počeo čitati Priče iz davnine. Možda je među njegovim razlozima bila i želja da me nauči dobrom hrvatskom jezik i oduči od tada tako nepoželjnog, pa čak i opasnog švabetanja. Ipak, na prvome mjestu bio je poriv da mi otkrije radost čitanja. Nikada nisam ustanovio je li bio toga sasvim svjestan, ali znam da je on sam uživao u čitanju do posljednjeg dana svoga života. Čitao mi je polako i razgovijetno, onako kako treba čitati petogodišnjaku, u malim obrocima, po nekoliko rečenica, upravo toliko koliko je potrebno da mogu pratiti smisao, a ne izgubiti se u nejasnim riječima i konstrukcijama. Kada sam se pošteno zagrijao za ono što mi je djed čitao, rekao je: Znaš sva slova, a sada nauči čitati da saznaš što je bilo dalje. To nije bilo jednostavno. Valjalo je prepoznati slova, stopiti ih u slog pa u riječ i još uhvatiti smisao rečenice. Ali upornost je donosila plod. Na kraju sam uspio pročitati Rutvicu i Jaglenca, zatim još jednom, a onda i bajku o Potjehu i njegovu traženju istine, onda ponovno Rutvicu i Jaglenca, sve lakše, sve glađe, sa sve većim užitkom i zadovoljstvom. Do prvog razreda pročitao sam one bajke najmanje desetak puta, a radost čitanja rasla je sa svakom novom knjigom, sa svakom godinom puta u ono, gotovo misteriozno postati velik, odrastao. Negdje oko desete godine shvatio sam da znam sve veći broj dječaka i djevojčica koji su također uživali u čitanju, zaista uživali, s užitkom pripovijedali o knjigama, sa strašću preporučivali pročitano…
Jesmo li mi tadašnji, a vjerojatno i današnji, su-sudionici u užitku čitanja bili manjina? Jesmo li bili elita? Jesmo li postali pametniji? Jesmo li postali sretniji?
Ima takvih, sasvim srodnih ili distancirano nesrodnih pitanja puno, a odgovori nisu jednostavni. Čitanje i književnost, beletristika – nije basna ili zagonetka. Nije tu tako lako pronaći pouku ili jedini točan odgovor. O smislu čitanja može se raspravljati jednako kompleksno i jednako neuspješno kao o smislu života. I pitanje jesu li sva pitanja koja si o tome možemo i znamo postaviti uopće pitanja? Doista: ima li pitanje o smislu života uopće smisla?
Kada govorim o poetici, volim se pozvati na Oscara Wildea. Polaznicima svoje Majstorske radionice za prozu često sam citirao posljednju rečenicu predgovora romana Slika Dorijana Graya: Sva je umjetnost posve beskorisna. (All art is quite useless.)
Nije Oscar Wilde želio time poniziti ili obezvrijediti umjetnost. Naprotiv, želio ju je izdignuti iznad služenja praktičnoj svrsi. Doista, ni jedno umjetničko djelo nema onu praktičnu uporabnu vrijednost poput primjerice stola za kojim jedemo ili pišemo. Umjetnost vrijedi puno više. Svaka umjetnost, a književnost, nekako najsvojstvenija nama kao bićima koja se izražavaju riječima, njima oblikuju i izražavaju svoje misli pa i emocije – nije u tome izuzetak. Problem je svakako što se vrijednost umjetnosti ne da mjeriti, ne da se precizno iskazati, ne da se pretočiti u dekagrame, milimetre ili broj okretaja u sekundi. Ili je to bar prividan problem.
Fizika je božanstvena znanost. Fizika je kultura i fundamentalna filozofija materijalnog. Fizika nam može pomoći da se približimo vrijednosti književnosti i knjige, ili da ih bar smjestimo u nešto opipljivije relacije svega što jest. Tzv. Maxwellov demon fizikalni je uređaj kojim se može dokazati da informacija (iako je riječ u tom pokusu o kontroli ulaza i izlaza plina različitih temperatura u inače zatvoreni sustav) može spriječiti povećanje entropije. Entropija je opća tendencija svemira prema kaosu. Entropija je ireverzibilna. Zbog njezine ireverzibilnosti putovanje u prošlost čini se besmislicom. Ali to nije bitno za ovo razmatranje. Ovdje je bitno da je postojanje organizirane materije suprotno općoj tendenciji svemira. Postojanje materije svjesne same sebe, tj. ljudskog mozga – vrhunac je tog paradoksa. Iz toga se izvodi kako je informacija negativna entropija. Književnost, knjiga, čitanje i pisanje posebni su oblici komunikacije, odnosno prijenosa informacije; kada je o beletristici riječ, estetske informacije. Ali time smo se samo približili mjestu književnosti u beskonačnom svijetu koji spoznajemo.
Mnogi su čitanje uspoređivali s razgovorom. Mnogi su čitanje razumijevali kao razgovor s najpametnijim ljudima civilizacije. I Marcel Proust posvetio je jednu raspravu tome. Može se to gledati ili čak natezati ovako ili onako, ali pametni ljudi pišu pametne knjige, barem u pravilu, a glupi mogu pisati samo glupe knjige. Ima nažalost i jednih i drugih, ali druge ćemo previdjeti. A što se tiče onih pametnih – tu vrijedi pravilo: knjige su pametnije od svojih pisaca. I dobri su pisci nesavršeni ljudi, ali je knjiga ona sfera u koju prenose najmanje vlastitih nesavršenosti; pisanje ih filtrira.
Vratimo se užitku čitanja. Velik dio toga užitka počiva na procesu otkrivanja svijeta koji je drugačiji od onog u kojem držimo knjigu u ruci. Ali razumijevanje toga svijeta počiva na razumijevanju ovoga svijeta, na našem iskustvu. Tu je riječ o dvostrukoj povratnoj sprezi. Istodobno, čitanje modificira i obogaćuje naše iskustvo, nazovimo ga ovdje za volju boljeg sporazumijevanja, vanjskim ili izvanknjižnim. Dalo bi se to u tančine raspredati, ali tko je spreman prihvatiti ovu liniju argumentacije, razumjet će da aludiram na to kako su čitatelji bogatije osobnosti. Čitanje dobrih knjiga uči nas bolje razumijevati sljedeće dobre knjige, uči nas bolje razumjeti život, što nas opet uči još boljem razumijevanju knjige, što nas pak uči još boljem razumijevanju života.
Kada ovdje spominjem učenje, ne mislim prvenstveno na činjenično znanje; mislim na kreiranje individualne i definitivne projekcije onoga što je komunikacijskom lancu svojim pisanjem autor započeo. U biti je umjetnosti da je njezin doživljaj više u sferi dojma i intuitivnog poimanja nego logike i čiste racionalnosti. Zbog toga je svaki pojedini doživljaj knjige (i drugoga umjetničkog djela) individualan, neponovljiv, jedinstven. Stoga je i sposobnost koju sam prethodno pokušao opisati, sposobnost stvorena, hranjena i amplificirana čitanjem, individualna. U tome je kreativni potencijal čitatelja. Interakcijom individualnih poticaja stvara se napredak. Dakle, stvaraju ga prvenstveno oni koji čitaju. Ne znači to, naravno, da će svi čitatelji biti bolji inženjeri, kompozitori, izumitelji, profesori, novinari… Ne znači to – zato već što nisu svi ljudi inženjeri, umjetnici, izumitelji, iako su oni koji su stekli naviku i radost čitanja gotovo predodređeni za značajne profesije. Ali čak će i sasvim neambiciozni autsajder ako je načitan, ako se izgradio preko užitka čitanja u pravog čitatelja, na temelju toga svojstva bolje čitati život. Neće živjeti u mraku. Živjet će u čitaonici prepunoj svjetla. Nije to, očito, baš sasvim jednostavno ni razumjeti niti objasniti, ali nasreću tako to jest.
Ljudi, čitajte! Vjerojatno smo upravo time najviše upravo to što jesmo: ljudi!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *