„Da znam, da zborim nekom, tko bi lako
još na svijet mogo poć iz te strahote,
ovaj se plamen ne bi s mjesta mako;
al’ kako nema nikog, tko se ote
još živ tom dnu, je l’ vjerovati glasu,
odgovaram ne bojeć se sramote.“[1]
E, pa pođimo ti i ja sada,
Dok niz nebo veče spušta se i pada
Ko na sto bolesnik u narkozi;
Hajdmo kroz one polupuste ulice
Što nemirnih noći šaptave su odstupnice
U jeftina prenoćišta
U prahom piljevine posuta riblja svratišta:
Niz ulice što otežu se ko prepirka mučna
S podmuklom namerom koja nije žučna
Da te ipak na neodoljivo pitanje navede…
Oh, al’ ne pitaj ››Koje?‹‹
Već krenimo i obavimo posete svoje.
U sobi žene klize gore-dole
O Mikelanđelu govore.
Ta žuta magla što pleća svoja o prozorska tare okna,
Taj žuti dim što njušku svoju uz prozorska pripija okna,
Jezikom je palacao po večernjim uglovima,
Lebdeo nad lokvama koje ne miču iznad slivnika,
Puštajuć da mu niz leđa pada čađ iz dimnika,
Niz terasu skliznu, naglo skoči ko na plen,
I videv da je tiho oktobarsko veče,
Svinu se jednom oko kuće i klonu snen.
I zaista, biće vremena
Za taj žuti dim što ulicom se súlja
Biće vremena, biće vremena
Da lice pripremiš za one s kojima se čavrlja;
Biće vremena za sve koji ubijaju i stvaraju,
Za sva dela i za dane onih ruku
Koje pitanja potežu i na tvom tanjiru paraju.
Biće vremena za tebe i vremena za mene,
I vremena za stotinu kolebanja,
I za stotinu maštanja i preispitivanja,
Pre no što se na čaj i kolač krene.
U sobi žene klize gore-dole
O Mikelanđelu govore.
I zaista, biće vremena
»Smem li? « pa, »Smem li? « da se pitam,
Vremena da se okrenem i niz stepenice hitam,
Dok mi ćela sja sred kose međa –
(Ljudi će reći: »Kako mu je kosa sve ređa!«)
Moj žaket, moja kragna uz vrat čvrsta steđa,
Jednostavnom iglom pridevena moja kravata otmena i smeđa –
(Ljudi će reći: »Ipak, sve su mu mršavije noge i leđa!«)
Smem li da
Uznemirim vaseljenu?
Za tren oka dođe vreme
Odluke i pouke što se začas izokrenu.
Jer sve to iskusih već, iskusio sam sve –
Znano mi je jutro i podne i tama,
Ja izmerih moj život kafenim kaščicama;
I znam taj glas koji malaksalo tone i mre
Dok iz udaljene sobe muzika ga tre.
Pa onda kako da se osmelim?
Pronikoh već i oči te, pročito sam ih sve –
Te oči što pilje u tebe oprobanim pogledom,
A kad proniknut sam, na vrhu čiode se koprcam,
O zid priboden bespomoćno se batrgam,
I sad kako da otpočnem
Da ispljunem talog svih mojih dana i puteva?
I onda kako da se osmelim?
Pronikoh već i ruke te, pročitah im namere sve –
Te obnažene bele ruke što narukvice nose
(U snopu lampe, osenčene pramenom smeđe kose!)
Da l’ mi to parfem iz odeće
Svaku misao toliko skreće?
Te ruke čas na sto spuštene, čas u šal skrivene.
Hoću li se tad osmeliti?
I kako tad otpočeti?
. . . . .
Da l’ da kažem, u suton pođoh kroz ulice uske
I promatrah dim što se izvija iz lúlâ
Usamljenika čiji rukavi tonu s prozora ? . . .
Rado bih bio par otrcanih kandži
Što sporo kaskaju po dnu tihih mórâ.
. . . .
I to popodne i to veče tako čedno spi!
Smiriše je dugi prsti,
Zaspala … tako umorna … il’ tobož od bolesti,
Opružena po podu, tu kraj tebe i mene.
Hoću li posle sladoleda, kolača i čaja,
Smoći snage da krizu privedem do kraja?
I mada plakah, postih, molih, u isti mah
Iako videh da mi je glava (malo proćelava)
sred činije donesena,
A ja nisam prorok – pa i ta je stvar malena;
Ja videh da čas moje veličine namah zasvetluca,
I da večni Pratilac kaput mi drži i
kašljuca
I ukratko, obuze me strah.
I da li bi uopšte vredelo, posle svega,
Posle džema i šoljica ispijenog čaja,
Sred porculana, sred priče koja nas spaja,
Da li bi bilo truda vredno,
Jednim osmehom rešiti se problema čedno,
U kuglu sabiti vaseljenu zajedno
I odgurnuti je u neko golemo pitanje,
Pa reći: »Ja sa Lazar, iz mrtvih sam stigo,
Vratih se da svima kažem, reći ću vam sve« –
Ako neko, da bi joj uzglavlje digo,
Mora da kaže: »Nije to ono što sam mislio, uopšte
Nije to ono, uopšte.«
I da li bi uopšte vredelo, posle svega,
Da li bi zbilja išta vredelo,
Posle tolikih sutona, avlija i rasutih ulica,
Posle tolikih romana, čajanki, svake suknje
koja po podu se njiše –
Još i to, pa čak i mnogo više? –
Šta baš tačno mislim reći je nemoguće!
Baš kao da projektor šaru živaca na platnu spliće
Da li bi zbilja išta vredelo
Ako neko mora, uzglavlje joj nemeštajući ili šal odbacujući,
I prozoru se okrećući, ako mora reći:
»Nije to ono, uopšte,
Nije to ono što sam mislio, uopšte.«
. . . . .
Ne! Nisam ja princ Hamlet, nit mišljah da budem
U pratnji sam gospodara, tek jedan što će učiniti sve
Da ubrza progres, započne scenu ili dve,
I princu savet dâ; nesumnjivo, spremno služi,
Pun poštovanja, uvek će pomoć da pruži,
Prepreden, oprezan i pedant;
Sav bombastičan, zbilja, skoro smešan, tupav –
Bezmalo, katkad, budala.
Ja starim … starim …
Moraću nogavice da skratim.
Da li ću deliti razdeljak na temenu?
Usuđujem li se da okusim breskvu?
U belim pantalonama od flanela šetaću po pesku.
Čuh sirene kako pevaju jedna drugoj.
Al’ ne verujem da će meni pevati.
Videh kako na talasima jezde ka pučini
Češljajući belu grivu talasa zamršenih
Vetrom koji šâra sred vódâ uspenušanih.
Sahnuli smo u morskim lagunama
Kraj sirena ovenčanih algama
sasvim klonuli
Dok glasovi nas ljudski ne probude,
a tad smo potonuli.
[1] Moto je citat Dantea, Pakao, XXVII, 61 – 66 Stihovi u prevodu Mihovila Kombola. To je odgovor Gvida da Montefeltra Danteu, na pitanje zašto je kažnjen boravkom u paklu.