Vilijam Karlos Vilijamson – Čapljan, taj zeleni cvet

KNJIGA I

O čapljanu, tom zelenom cvetu
Nalik na ljutić
Na razgranatoj stabljici –
Izuzev što je zelen i drvenast –
Dolazim, draga moja,
Da ti pevam.
Dugo smo živeli zajedno
Život ispunjen,
Ako hoćeš,
Cvećem. Zato sam se
Obradovao
Kada sam prvi put saznao
Da cveća takođe ima
U paklu.
Danas sam

Ispunjen bledećim sećanjem na ono cveće
Koje smo oboje voleli,
Čak i na ovog
Bezbojnog jadnika –
Video sam ga
Kad sam bio dete –
Malo je cenjen među živima
Ali mrtvi shvataju
Pitajući jedni druge:
Čega se ja sećam
Što je imalo
Ovakav oblik?
Dok se naše oči pune
Suzama.
O ljubavi, trajnoj ljubavi
Govoriće
Mada je prebledo
Njegovo rumenilo
Da mu se u celini poveruje.
Nešto
Nešto važno
Moram da ti kažem
I samo tebi
Ali mora da čeka
Dok ispijam
Radost tvog prilaska,
Možda poslednji put.
I tako
Sa strahom u srcu
Čupam to napolje
Nastavljam da pričam
Ne usuđujem se da stanem.
Slušaj dok govorim
Protiv vremena.
Neće dugo
Potrajati.
Zaboravio sam
Pa ipak dovoljno jasno vidim
Nešto središnje
Čemu teži sve
Nebo.
Miris
Iz njega izvire!
Najslađi miris!
Orlovi nokti! A sada
Javlja se zujanje pčela!
I cela poplava
Sestara uspomena!
Samo mi vremena daj,
Vremena da ih prizovem
Pre nego što progovorim.
Vremena,
Vremena mi daj.
Kad sam bio dečak
Imao sam knjigu
U koju sam, s vremena
Na vreme,
Stavljao presovano cveće
Dok, posle izvesnog vremena,
Nisam prikupio lepu zbirku.
Čapljan,
Kao predznak,
Među cvetovima.
Donosim ti,
Ponovo probuđeno,
Sećanje na ovo cveće.
Bilo je ljupko
Kad sam ga presovao
I zadržalo je
Nešto od ljupkosti
Još dugo.
Čudan miris,
Moralni miris,
donosi me
u tvoju blizinu.
Najpre je
Iščezla boja.
Tvoje
Biće je
Meni smrtnom
Bilo izazov,
Ljiljanovo grlo
Za kolibrija!
Beskrajno dobro,
Mislio sam,
Pružilo mi ruke.
Hiljadu tema
U jednom cvetu jabuke.
Sama plemenita zemlja
Ukazala nam milost.
Ceo svet
Postade moj vrt!
Ali je i more
O kojem niko ne brine
Takođe vrt
Kada ga sunce obasja
I talasi
Se probude.
Video sam
A i ti si
Kako sve cvetove
Postidi.
Tu su i morske zvezde
Odrvenele od sunca
I drugi otpaci mora
I trave. Sve to smo znali
Kao i ostalo
Jer smo se rodili kraj mora,
Poznavali njegove ružine živice
Do same ivice vode.
Tu raste beli slez
I kada dođe vreme
Jagode
I tu smo, kasnije,
Sakupljali
Divlje šljive.
Ne mogu da kažem
Da sam silazio u pakao
Radi tvoje ljubavi
Ali i tamo
Sam se nalazio često
Tragajući za tobom.
Ne sviđa mi se
Želeo sam da budem
Na nebu. Čuj me.
Ne okreći se.

Mnogo sam u životu naučio
Iz knjiga
I preko njih
O ljubavi.
Smrt
Nije njen kraj.
Postoje mnoge stvari
Koje se pomoću nje,
Mislim,
Mogu dostići.
Njena nagrada
Je čaroban cvet;
Mačka sa dvadeset života.
Da je niko nije okušao
Svet bi
Izgubio.
Za mene i tebe
Bilo je to
Kao kad se posmatra
Kako bura stiže preko vode.
Stajali smo
Iz godine u godinu
Pred prizorom naših života
Držeći se za ruke.
Bura se sprema.
Munja
Igra po ivicama oblaka.
Prema severu nebo
Je spokojno,
Plavo u odblesku smiraja
Dok bura nadolazi.
To je cvet
Što će uskoro dostići
Vrhunac svog cvetanja.
Igrali smo,
U mislima,
I zajedno čitali knjigu.
Sećaš li se?
Bila je to ozbiljna knjiga.
I tako su knjige
ušle u naš život.
More! More!
Uvek
Kada mislim o moru
Setim se
Ilijade
I Helenine krivice
Što nadahnula ju je.
Da toga nije
Ne bi bilo
Pesme već svet bi
Kada bismo se setili,
Onih grimiznih latica
Prosutih među stenjem,
Zvao to prosto ubistvom.
Polna orhideja što cvetala je tada
Šaljući tako mnogo
Nezainteresovanih ljudi u grob
Ostavila je sećanje na sebe
Narodu budala
Ili heroja
Ako je ćutanje vrlina.
Samo more
U svojoj mnogostranosti
Nudi nadu.
Do bure
Nije došlo
Ali mi ostajemo
Pošto nam je uzburkala misli
Da
Ponovo spojimo naše živote.
Duh
Duh se mora
Izlečiti
Bez učešća
Smrti,
I volja nanovo postaje
Vrt. Pesma
Je složena kao i prostor
Za pesmu
U našem životu.
I tišina može biti složena,
Ali se ne dopire daleko
Tišinom.
Počni nanovo.
Pesma je kao Homerov
Katalog brodova:
Ispunjava vreme.
Govorim u figurama,
Dosta dobro, haljine
Koje nosiš su takođe figure,
Drugačije se nismo mogli
Susresti. Kada govorim
O cveću
Želim da se prisetim
Da smo jednom
Bili mladi.
Sve žene nisu Helena,
To znam,
Ali Helenu nose u svom srcu.
Mila moja,
I ti je u sebi nosiš, zato
Te volim
I ne bih te voleo da je drugačije.
Zamisli da vidiš
Polje istkano od žena
Sve srebrnobelih.
Šta možeš da radiš
Nego da ih voliš?
Bura besni
Ili jenjava ! nije
Kraj sveta.
Ljubav je nešto drugo,
Ili sam tako mislio,
Vrt što se širi,
Mada te znam kao ženu
I nisam mislio drugačije,
Dok ne obuzme
Celo more
I sve njegove vrtove.
Ljubav nad ljubavima,
Ljubav što sve drugo guta,
Zahvalna ljubav
Ljubav prema prirodi, ljudima,
Životinjama,
Ljubav koja se rađa
Nežnost i dobrotu
Prožela me je
A nju sam u tebi video.
Trebalo je da znam
Ali nisam,
Da se razbole
Mnogi koji omirišu
Cvet đurđevka.
Dobili smo decu,
Suparnike u opštoj klanici.
Ostavio sam ih po strani
Mada sam o njima brinuo
Kao što bi svaki čovek
Brinuo o svojoj deci
Prema sopstvenim idejama.
Razumeš li
Morao sam da te susretnem
Iza svega
I još uvek moram da te susretnem.
Ljubav
Kojoj ćeš se i ti pokloniti
Sa mnom –
Cvet
Najslabiji cvet
Biće naš oslonac
I ne zato
Što smo nemoćni
Da drugačije postupimo
Već zato
Što sam u punoj moći
Zapostavio ono što sam morao da učinim,
Da dokažem
Da se volimo
Dok su mi se i same kosti znojile
Jer nisam mogao o tome
Da ti se jadam.
O čapljanu, tom zelenom cvetu,
Dolazim, draga moja,
Da ti pevam!
Srce me podstiče
Da ti donesem vest
O nečemu
Što te brine
I brine mnoge ljude. Vidi
Šta se smatra novim.
Novost nije u tome već u
Prezrenim pesmama.
Teško je
Nešto novo saznati iz pesama
Pa ipak ljudi bedno umiru svakog dana
Jer ne znaju
Šta se u njima krije.
Saslušaj me
Jer sam i ja zabrinut
I svak
Ko želi mirno da umre u svom krevetu
Uz to.

KNJIGA II

Približavajući se smrti
Kao što mislimo, smrti ljubavi,
Ne uspevamo više
Da razlikujemo
Pojedinosti
Mesta i uslova
Koje su nam odavno
Poznate.
Sve izgleda treperavo
Kao da se promatra
Kroz vodu.
Budimo se sa krikom
Prepoznavanja
Ali se uskoro obrisi
Opet magle.
Želimo li da shvatimo naše doba,
Ključ moramo da potražimo,
Ne u osamnaestom
I devetnaestom veku
Već u ranijim, divljijim
Mračnijim epohama
Dakle da saznam, što moram da saznam
O sopstvenoj smrti,
A da sve bude stvarno,
Moram da je raščlanim.
Šta vaša generacija misli
o Sezanu?
Upitah mladog umetnika.
Apstrakcije Hindu slikarstva,
Odgovorio je,
Sve su što me u ovom času interesuje.
Dopala mu se moja pesma
o delovima
razbijene boce,
što se zeleni u šljaci
u bolničkom dvorištu.
Imao je takođe na umu
I onu o veselim tapetima
O kojoj je slušao
Ali je nije pročitao.
Bio sam mu zahvalan
Na interesovanju.
Sećaš li se
Kako smo u Interlakenu
Čekali četiri dana,
Da vidimo Jungfrau
Ali je kiša neumorno padala.
Onda,
Baš pred polazak voza,
Na znak jedne kelnerice
Odjurismo
Na Gipfl plac
I bila je tu!
U daljini
Pokrivena tek napadalim snegom.
Sećam se,
Da sam se u Granadi,
Po užasnoj vrućini
Peo na bezdrvo brdo
S pogledom na Alhambru.
Kada sam se pojavio na vrhu
Dva dečkića
Koji su se tamo
Igrali
Pobegoše.
Dok sam se spuštao
novom stazom
odjednom me okružiše
Ciganke
Koje su mi prišle,
Pomalo sam govorio španski,
I usmerile me,
Pod vođstvom devojčice
Kuda da idem.
To su bili vrhunci.
Smrti koje sam propatio
Započele su u glavama
Oko mene, moje su oči
Bile preoštre
Da ne bi sagledale
Tvrdičluk sveta.
Prihvatio sam ga
Kao sopstvenu sudbinu.
Prkosio sam
Bogatima
I ne toliko njima, jer oni nečemu koriste,
Kao onima koji se prema njima upravljaju.
Živeo sam
I disao iznad smrada
Ne znajući da ću i sam
Podleći
Na kraju. Bio sam izgubljen
Izneverivši pesmu.
Ali ako sam pristigao sa mora
Nisam zato
Potpuno
Opčinjen svjetlucanjem talasa.
Slobodna izmena
Svetlosti nad njihovom površinom
Koju sam poredio
Sa vrtom
Ne treba da nas zavede
Niti da se potvrdi
Kao preteška figura.
Ako pesma
Održava more
Odražava samo
Njegovu igru
Nad tom velikom dubinom
Gde ono izgleda
Pobeđuje.
Bomba okončava
Sve to.
Podsećaju me
Da je bomba
Takođe
Cvet
Ipak
Posvećen
Našem razorenju
Sama slika
Eksplozije bombe
Opčinjava nas
Tako da jedva čekamo
Da pred nju padnemo
Ničice. Ne verujemo
Da ljubav
Može tako da nam uništi živote.
Kraj
Će doći
U svoje vreme.
U međuvremenu smo
Smrtno bolesni
Od bombe
I njene detinjaste
Upornosti.
Smrt nije odgovor,
Nije odgovor –
Za slepog starca
Čije kosti
Imaju kretnju
Mora,
Za bespolnog starca
Za koga je more ono
Od čega su njegovi stihovi
sačinjeni.
Nema snage
Tako velike kao ljubav
Koja je more,
Koja je vrt –
Tako istrajne kao stihovi
Tog slepog starca
Odlučnog
Da živi zauvek.
Malo njih u to veruje
Kao i u dečje igre.
Pre veruju
U bombu
I umreće
Od bombe.
Uporedi Darvinovo putovanje brodom Bigl
Putovanje otkrića ako ijedno postoji,
Sa smrću
U izolaciji
Na električnoj stolici
Rozenbergovih.
Znak je vremena
Da se mada osuđujemo
Ono za šta su se zalagali
Divimo njihovoj postojanosti.
Ali Darvin je otvorio naše oči
Za sve vrtove sveta,
Kao što su ih oni zatvorili.
Ili uzmi ono drugo putovanje
Koje je obećavalo tako mnogo
Ali se zahvaljujući gramzivosti sveta
Koja rađa mržnju
Kroz strah,
Završilo tako kobno;
Putovanje
Do kojeg mi je lično veoma stalo
Putovanje Pinte
Ninje
I Santa Marije.
Kako je svet otvorio oči!
Bio je to cvet
Na koji se april
Spustio sa neba!
I kakvo gorko
Razočarenje!
Vodilo je
Uglavnom,
Smrtima koje sam propatio.
Jer uzbudilo se
Više duhova
Nego što je učestvovalo u otkriću
I započelo igru
Uz meru,
Novu meru!
Uskoro izgubljenu.
I sama mera
Je izgubljena
I zbog toga patimo.
Približavamo se smrti
U tišini.
Bomba govori.
Svi progoni
Od suđenja vešticama u Salemu
Do poslednjih
Spaljivanja knjiga
Su priznanja
Da je bomba
Ušla u naš život
Da nas razori.
Svaka cev
Koja prodire u zemlju
Zbog nafte prodire u moje telo
Takođe.
Traćenje, traćenje!
Vlada svetom.
A to je delo bombe.
Šta je drugo požar
U Džokej-klubu u Buenos Airesu
(malos aires, treba reći)
Kada su se sa Peronovim pristankom
Nasilnici razorili,
Zajedno sa slikama
Neprocenjive Gojine slike
Koje su tu visile?
Znaš koliko smo cenili
Onih nekoliko slika
Kojima smo još privrženi
Posebno onoj
Mrtvog
Čarlija Demuta.
Tvoji osmesi
I ostale obične stvari
Sačinjavaju
Moj tajni život,
I život neke bebe
Koji bi bio izgubljen
Da nisam intervenisao.
Ali reči
Sačinjene samo od vazduha
Ili ni od toga,
Što su mi stizale
Iz vazduha
I upinjale se
Da budu zapisane,
Najviše žalim –
Što je i njima došao kraj.
Jer uprkos svemu,
Svemu što je u vezi sa mnom,
Izrasla je ta jedina slika
Koju obožavam
Kao i tebe
I tako
Nas je spojila.
KNJIGA III

Zar snaga ljubavi nije u opraštanju?
Drugim rečima
Njenim delovanjem
Može da se raščini
Učinjeno.
Inače, čemu služi?
Zbog ovoga
Prizvao sam cvet
Loman
Kakav je
Posle surovosti zime
On ponovo dolazi
Da nas razgali.
Čapljan je, verovahu stari,
Uprkos paklu
Takav cvet.
Sa šarenim krasuljcima
I plavim ljubičicama,
Kažemo, dolazi opet
Proleće!
Tako može biti
Sa prolećem godine ljubavi
Takođe
Samo ako pronađemo
Tajnu reč
Da ga preobrazimo.
Neverovatno
Što sve ne činimo
Da bismo izgledali dubokoumno
Dok se naša srca
Guše umirući
Od nedostatka ljubavi.
Uz tvoju ljubav
Bio sam bogat.
Kad pomislim da sam je izgubio
Mučim se
Ne mogu da otpočinem.
Ne dolazim ti
Podlo
Da priznam svoje greške,
Sve sam ih
Priznao.
U ime ljubavi
Dolazim ponosno
Kao jednakom
Da mi se oprosti.
Pošto znam da ti je teško,
I s razlogom,
Dopusti da ja
Ukažem na stepenice kojima treba
Da se uspneš,
I opet dobro misliš
O meni.
Statua
Koleonijevog konja
Sa zdepastim čovečuljkom
Na njemu
U oklopu
Sa isukanim mačem
Dolazi mi neprestano
U pamet.
I sa njim
Propet konj
Uzbuđen blizinom kobile
U Veneri i Adonisu.
To su slike
Grube sile.
Jednom noću
Dok sam sa prijateljem
Čekao na stanici
Protutnja
Brzi teretnjak
Kovitlajući prašinu.
Prijatelj,
Poznati umetnik,
Okrenuo se kao i ja
Da zaštiti oči:
To je ono što bi svi mi voleli da budemo, Bile,
Rekao je. Nasmeših se
Znajući
Da to stvarno misli. Juče
Videh drugog čoveka.
U podzemnoj železnici
Krenuo sam na sastanak.
Uporno me je gledao
A i ja njega:
Imao je stari štap sa drškom
Među kolenima
Dobar
Za odbranu od pasa,
Čovek od možda četrdeset godina.
Imao je bradu
Razdeljenu na sredini,
Crnu bradu,
I šešir,
Smeđi filcani šešir
Svetliji od
Sopstvene kože. Njegove oči
Koje su bile pametne,
Bile su širom otvorene
Ali vrdave, blage.
Stvarno me je zanimao
I posmatrao sam ga
Pomno. Nežne građe
Ali dovoljno snažan
Nosio je
Crni sako sa dvostrukim kopčanjem
I prsluk
Koji je na vratu otkrivao
Ivicu debele i veoma prljave
Potkošulje.
Nosio je pantalone
Na pruge
I žive
Crvenosmeđe boje. Cipele
Koje su bile dobre
Iako nešto iznošene
Bile su nedavno očišćene.
Smeđe čarape
Dosezale su mu do članaka.
U džepu na grudima
Nosio je
Zlatno naliv-pero
I patent
Olovku. Iz nekog razloga
U koji nisam mogao da proniknem
Nisam bio u stanju
Da otrgnem oči od njega.
Pohabana kožna tašna sa zipom
Dobro nabijena
Ležala mu je među člancima
Na podu.
Onda se setih:
Kada je moj otac bio mlad –
Pade mi na pamet
Stara fotografija –
Nosio je takvu bradu.
Ovaj čovek
Podseća me na oca.
Gledam
U očevo
Lice! Površina
Neke reklame
Deluje
Kao ogledalo. Moje
Sopstveno.
Ali odjednom
Škripeći kočnicama voz ulazi u
Stanicu.
Govori s njim,
Kriknuh. On
Će znati tajnu.
Otišao je
A ja ništa nisam uradio.
Sa njim
Odoše svi ljudi
I sve žene takođe
Što behu u njegovim slabinama.
Maštovito ili ne
To mi je ličilo
Na cvet
Čiji se miris izgubio.
Bio je to cvet
Neka egzotična orhideja
Kojoj se Herman Melvil divio
U
Havajskoj džungli
Ili jorgovani
Onih koji su ostavili znak o sebi,
O lovačkim ritualima,
Pri bakljama,
Na zidovima
Preistorijskih
Pećina u Pirinejima –
Kakvi su to crtači bili –
Bikove i jelene.
Njihove žene
Imale su debele butine.
Ali kakvi su to
Crtači bili!
Očeve mi brade,
Kakvi crtači.
I tako, slučajno
Kako drugačije?
Od onoga što se desilo
U podzemnoj železnici
Izgrađujemo sliku
Svih ljudi.
Zima je
I tvoju negu
Očekuju
Sve tvoje biljke.
Jadnice! Kažeš
Dok sažaljivo
Sipaš na njihovo korenje
Životvornu vodu.
Obrazi su joj upali
Kažem sebi
Ljubaznost je kreće
Neće li biti ljubazna
I prema meni? Ne ovo
Se najzad ohrabrih
Da nastavim.
Draga, dođi mi u naručje!
Rekoh brzo
Obuzet
nekim nastranim podsticajem
kada umislih
da je u meni
ostalo ponosa.
Ne veruj u to.
Izuzev
Ako nisam ponosan
Na poseban način,
O čemu ne volim da govorim. Tako
Te pozivam
Kao i sebe
Da oprostimo svim ženama
Koje su te povredile.
Umetnikov nedostatak je u tome
Da traži i zahteva
Takav oproštaj.
Izlečiće nas oboje.
Neka to ostane među nama ali
Verujmo u to.
I ove glave
Što su svuda oko mene,
Mislim,
Takođe su ponosne.
Ali i cveće
Zna bar toliko,
Da nije proleće
I biće ponosno samo
U odgovarajućem dobu.
Ljude održava zanos.
Zaslepljeni su
I njihova lica u štampi
To pokazuju. Sledimo ih
Kao što su deca sledila
Svirača
Iz Hamelina – ali njega su
Prvenstveno
Zanimali samo pacovi.
Kažem ti
Privatno
Da su glave većine ljudi koje viđam
Na sastancima
Ili ih srećem
Na drugim mestima
Ispunjene pohlepom.
Treba učiti
Od onih ostalih.
Oni su cveće rase.
Čapljan
Jadan kakav jeste
Tu je među njima.
Ali prisećam se
Ponosa
Krasuljka,
Ne tog stidljivog cveta
Engleske već sjaja
Koji je belinom
Prekrio polja
Koja pamtimo
Iz
Detinjstva.
Sećaš li se
Njihovog slatko-gorkog
Mirisa? Kakvo obilje!
I mnogo drugog cveća
Mogu da se setim
Radi tvog zadovoljstva:
Malih žutih ljubičica slatkog mirisa
Koje su rasle
Na močvarnim mestima!
Naličila si im
Ali se odmah ispravljam
Jer ti si žena
A ne cvet
I morala si
Da se suočiš sa problemima žene.
Ali si i pored svega
Naličila cvetu
I to ti kažem sada
I to mi je
Ublažilo
Patnju
Što nikad
Nisam zaboravio.
Oprostila si mi
I obnovila si me.
Tako da ti ovde
Na mesto
U mašti posvećeno
Sećanju
Na mrtve
Donosim
Poslednji cvet. Ne misli
Da se ovo može
Olako shvatiti
Ili da ga činjenice neće podržati
Jer je rečeno u pesmi.
Zar činjenice nisu cveće
A cveće činjenice
Zar pesme nisu cveće
Zar sva dela mašte nisu
Međusobno zamenljiva?
Što dokazuje
Da ljubav
Nad svima vlada, i zato
Ti ćeš biti moja kraljica,
Moja kraljica ljubavi
Zauvek.
KODA

Neodvojiva od vatre
Svetlost
Nad njom vlada.
Zatim sledi
Ono čega se plašimo –
Ali nikad ne može
Da prevaziđe već prošlo.
U ogromnu provaliju
Između bljeska
I udara groma
Stiglo je proljeće
Ili pao dubok sneg.
Zove se starost.
U tom periodu
Doživeli smo
Kundak kraj njegove noge.
Ne žuri se
Smej se, igraj
U večnosti
Jara neće pobediti svetlost.
To je sigurno.
To jalovi bombu,
Omogućujući
Da je duh obuzda.
Ovo je ono razdoblje,
Ono najslađe razdoblje,
U kojem će cvetati ljubav,
Stigla rano, stigla kasno
I daće se ljubavniku.
Samo mašta je stvarna!
Proglasio sam je
Vremenom bez kraja.
Ako čovek umre
Umro je jer je smrt
Najpre
Zaposela mu maštu.
Ali ako odbije smrt –
Veće zlo
Ne može ga snaći
Od smrti ljubavi
Kada je
Na vrhuncu moći.
Tada se zaista
Za njega
Svetlost ugasila.

Ali ljubav i mašta
Su jedno,
Hitre kao svetlost
Izbegavaju razaranje.
Tako posmatramo tok vremena
Kao što bismo mogli da posmatramo
Letnje munje
Ili vatromet, sigurni,
Dobrotom mašte,
Sigurni pod njenom zaštitom.
Jer ako
I sama svetlost
Nestane,
Ruši se celo zdanje
Nasuprot njoj.
Svetlost, mašta
I ljubav,
U naše doba,
Shodno prirodnom zakonu,
Koji obožavamo,
Održavaju
Kao jedno
Svoju prevlast.
Zato volimo
Pouzdani kao svetlost
U borbi sa tamom
Da ima mnogo šta da se kaže
I više
Za jednu stranu,
I to ne tamnu
Koju nam Džon Don
Nam primer
Međumnogima
Predstavlja.
Nasuprot tome
Dodirujući mlađeg
I starijeg Tolstoja
Vijona, Sv.Antonija, Kunga,
Remboa, Budu
I Abrahama Linkolna
Palma se uvek
Okreće svetlosti:
Ko će najviše unaprediti svetlost –
Ili već bilo kako da se zove!
Svetlost
Će uvek biti brža
Od grmljavine.
Srednjovekovna raskoš
Je ljudska i mi uživamo
U glasinama o njoj
Kao što u našem svetu uživamo
Da čitamo Čosera,
Slično je
Sa popovskom mantijom
(odelom divljeg poglavice).
Sve to je
Svetkovina svetlosti.
Sva pompa i protokol
Venčanja
„Slatka temzo, tiho teci
Dok okončam
Pesmu.“
Od iste su vrste.
Za naše venčanje, takođe,
Svetlost se probudila
I sijala. Svetlost!
Svetlost je bila pred nama
Čekajući!
Činilo mi se da je svet
Nepomičan.
Pred oltarom
Predao sam se
Zakletvama,
Tako potresen tvojim prisustvom
Devojke tako blede
Kao da će se onesvestiti
Da sam te žalio
I želeo da te zaštitim.
Kada o tome mislim sada,
Na kraju moga veka,
Kao da je
Cvet slatkog mirisa
Bio zatvoren
I za mene se otvorio.
Čapljan
Nema mirisa
Izuzev u mašti
Ali i on
Svetkuje svetlost.
Kasno je
Ali je miris
Kao sa našeg venčanja
Za mene oživeo
I počeo ponovo da prodire
U sve pore
Moga sveta.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)