Dođi sad, vatro!
Žudimo
ugledati dan,
i kada kušnja
kroz koljeno prođe, ponetko
može osjetiti šumski krik.
Ali mi pjevamo, izdaleka
s Inda došavši i s
Alfeja, dugo smo
iskali što je prikladno,
ne može se bez krila
netko dohvatiti odmah
najbližega
i prijeći na drugu stranu.
A ovdje ćemo sijati.
Jer rijeke čine obradivom
zemlju. Kad pokraj njih biljke rastu
i na njih u ljeto dohode
životinje napojiti se,
i ljudi će doći do njih.
A ovu nazivlju Ister.
Lijepo boravi. Gori lišće stupova
i komeša se. Divlje stoje,
uspravni, jedan pokraj drugog; gore,
kao druga mjera, nadnosi se
krov od stijenja. Zato se
ne čudim što je
Herkula u goste pozvao,
izdaleka se prosijavajući,
s Olimpa dolje,
kad je on, sjenu da poište,
došao s vrele prevlake,
jer prepuni hrabrosti bijahu svi oni
ondje, ali potrebno je, duhova radi,
i rashlađenje. Zato je onaj radije
krenuo amo na vodena vrela
i na žute obale,
snažno mirisne gore, i crne
od smrčinih šuma, gdje u dubinama
rado prohodi lovac
u podne, i čuje se rastenje
sa smolastih drveta Istera,
no koji, čini se gotovo,
unatrag hodi, pa bih
rekao da stizati mora
s Istoka.
Mnogošto bi se
moglo reći o tome. I što se
pravo uz bregove drži? Ona druga
rijeka, Rajna, ode
pobočno. Ne idu uzalud
po suhomu rijeke. No kako? Potrebno je
znamenje, ništa drugo, kakvo god, da se
Sunce i Mjesec ponese u duši,
nerazdvojno, i krene, i danju i noću,
i da se nebesnici toplo
osjećaju jedni uz druge.
Zato one i jesu
radost Višnjega. Jer kako bi
sišao on? I kao što je Herta zelena,
tako su one nebeska čeda. No
odveć mi strpljivim on se čini,
ne slobodniji, i gotovo
za podsmjeh. Naime, kad
valja zakoračiti dan
u mladosti, kad on počinje
rasti, a tu netko drugi već
počinje širiti divotnost,
i nalik na ždrijebe škripi
zubima grizući uzde, i nadaleko
čuju taj razmah vjetrovi, –
on je zadovoljan;
ali stijeni trebaju proboji
i zemlji brazde,
neobradljivo bi to bilo bez zastanka;
a što on čini, Ister,
to nitko ne zna.