Goran Vukojević – Portal

Realnost je najjača droga.

Zajahati zmaja koji nikad ne svija krila.

Jednoga jutra, u ogledalu, nije bilo nikoga sa druge strane da sačeka živoga.

Put je jedina realnost.

Nijedan novi dan koj nosi teret jučerašnjeg neće nov doći.

Nikada oblak nije bio utjeha, nikada san nije bio sidro.

Pod  paperjastim pokrovom lijepog oku, sačekali smo dažd svojih zasluga kao nojevi strah,

u embrione smežurani.

‘Svi su ljudi braća i samo onaj koji sve razdijeli, dobiva sve’ – stisnuti pergamenti poruka u našim šakama za put posljednjeg rastanka.

Ono što skriješ u džepu, grlu ili srcu prelazeći preko mosta, dug ti je. (Zato nemoj).

Misliš li zaista, zaista misliš li, da od svih koji su pali i svih koji će doći da pali postanu, baš ti ćeš biti pomilovan?

I kad je smak došao nebeskom kazaljkom i nebo se zacrnilo,

I anđeli se oko tebe upleli u štit preklinjući Oca dječijim vriscima sa dna bunara da poštedi te,

Tvoji zubi su od plača i ponosa škrgutali, a iza njih jedno jadnoubogo ‘smiluj se’ živo je u nijemom kriku ostalo zazidano. ( Zašto sine moj dobri?)

Misli se roje, milijarde nasumičnih impulsa od majčinih grudi do sadašnjeg trena.

Sjećaš li se kako prvi put privila te je na grudi uplašenog rađanjem u ovom svijetu?

Nebo se zatvara…

Bleje ovnovi nemirni, pripeti u našim grlima, ovjenčani cvijećem za žrtveni dar.

Vrište tumori u tijelima umirućih, vrište male zvjeruške neželjene, željne života.

Niko ne želi da umre.

Realnost je, najjača droga.

Kao oni što postojaše prije, kao i oni što doći će poslije.

Samo : prije ili kasnije – sada ili poslije, gdje god da jesi – ko god da si.

Najteži trenuci naših života – Njegova strpljivost je nenadmašna.

Naši najtamniji trenuci samo su treptaji oka kosmosnog.

Čisto srce u  nemilosrdnoj svjetlosti plače i jeca.

 

Šta će biti sa mnom, mili moj oče?

– Neko vrijeme će zli dusi pušteni kao gromovi divljati zemljom, a onda će im On smrću pobrati duše kao ruže u svom vrtu, sine moj.

Šta će biti sa mnom, majčice moja mila?

– Anđeli će za tebe vjenčanicu skrojiti i opet će lastavice na prozoru zapjevati kao nekada.

Sve će prestati, čedo moje.

 

Sad Sveotac hoda sprženom zemljom, traži posljednje preživjele, dobro im nosi, ali milost ne.

Da bi se desilo ono što jedino desiti se može,

Ljubav iz pakla mora ponovo da se rodi i tamo mora da joj bude tron.

 

Slava Bogu na visini.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *