Kada kaplja kiše iz oblaka kanu,
beskrajnost mora zbuni je i ganu:
zar sam ja, reče, spram tog mora išta?
ono je svuda, ja sam u njem ništa!
kada, sitna, viđe svoje ništavilo,
školjka je primi radosno u krilo;
pod njegom neba u sedefu osta
dok sjajan biser za krunu ne posta.
tako kap stiže gdje se presto diže,
da bude ista spusti se do ništa.