Dušan Radović – Tužna pesma

Živela jedna gospođa Klara,
čudna i stara, vrlo stara…
I nije imala ni mamu, ni tetu,
nikoga, nikog svog na svetu.

Gospođa Klara je šest mačaka čuvala
na jastucima od žute svile.
Mašne im je krojila, mleko kuvala
pa su site i srećne bile –
belih mačaka šest.

A kad je umrla gospođa Klara,
čudna i stara, vrlo stara
– jastuke od žute svile niko nije prao,
na doručak niko nije zvao,
a loviti miševe niko nije znao!

Tužne su, tužne i gladne bile,
zaspale su na jastucima od žute svile
i nikada se,
ah, nikada se više nisu probudile –
belih mačaka šest.

Branko Miljković – Poeziju će svi pisati

San je davna i zaboravljena istina
Koju više niko ne ume da proveri
Sada tuđina peva ko more i zabrinutost
Istok je zapadno od zapada lažno kretanje je

Najbrže
Sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene
Bolesti
Cvet između pepela i mirisa
Oni koji odbijaju da prežive ljubav
I ljubavnici koji vraćaju vreme unazad
Vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
I zemlja koja ostaje verna smrti
Jer svet ovaj suncu nije jedina briga.
Ali jednoga dana
Tamo gde je bilo srce stajaće sunce
I neće biti u ljudskom govoru takvih reči
Kojih će se pesma odreći
Poeziju će svi pisati
Istina će prisustvovati u svim rečima
Na mestima gde je pesma najlepša
Onaj koji je prvi zapevao povući će se
Prepuštajući pesmu drugima
Ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
Ja primam na sebe osudu propevale gomile:
Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju
Ali:
Hoće li sloboda umeti da peva
Kao sto su sužnji pevali o njoj?

Antun Gustav Matoš – Utjeha kose

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

 

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

 

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

 

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Octavio Paz – Povratak

Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i mjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.

Napustih red u kojemu svi
od početka početaka iščekuju
ulaznicu, ključ, presudu,
dok razočarana nada čeka
da se otvore vrata vjekova
i da netko rekne: nema više vrata
i nema vjekova.

Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.

Poslije bijah kamen na suncu, kamen i zrcale
I odmah iza pustinje i ruševina
more, a iznad mora crno nebo,
beskrajna ploča s izlizanim slovima:
zvijezde mi ništa ne otkriše.

Stigoh na kraj. Vrata oborena
i anđeo bez mača, pospan.
Unutra, vrt: ispremiješano lišće,
disanje gotovo živa kamenja,
dremovnost magnolija i gola svjetlost
među istetoviranim deblima.

Voda s četiri ruke zagrljena
sa zelenom i rujnom livadom.
Po sredini, stablo i djevojka,
kosa od ptica i ognja.

Golota me nije smetala:
već bijah kao zrak i voda.
Pod zelenom svjetlošću stabla,
usnulo u travi,
bijaše dugo pero,
ostavljeno od vjetra, bijelo.

Htjedoh ga poljubiti, ali glas vode
izazva moju žeđ i tad me njena prozirnost
pozove da se promatram.
Vidjeh kako jedan lik drhti u njenoj dubini,
jedna svinuta žeđ i jedna razbita usta,
– o stari pohlepniče, trsu, besmislena vatro!
Pokrih svoju golotu. Krenuh polako.

Anđeo se smiješio.
Dunu vjetar i pijesak me zaslijepi.

Vjetar i pijesak bijahu moje riječi:
ne živimo; vrijeme naš život živi.

Konstantinos Kavafis – Grad

Ti govoriš: Otići ću nekoj drugoj zemlji, nekom
drugom moru
i grad ću pronaći bolji nego što je ovaj.
Jer ovdje što činjah grešno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, leži pokopano.
Koliko će ovdje mojih misli još rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog života u ovom gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traćeći ih i
ništeći.

Al` ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaći nećeš,
ovaj grad će zauvijek te pratit.
Istim ćeš ulicama hodit, stareć
u susjedstvu istom, u istim oronut kućama.
Skončavati uvijek u ovom ćeš gradu, ne nadaj se
drugom.

Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj život kojeg si ništio ovdje
uništio u cijelom si svijetu.

Fernando Pessoa – Ta naša mladost, nasmejana , prozirna

Ta vaša mladost, nasmejana, prozirna,
ta vaša sreća, tiha, zamišljena, laka,
pogledi vaši onom tko vas gleda,
nespoznanje naše sebe, neznađe.
Sve ono što ste, po čemu ste nalik
ideji što vas zaboravlja
ljubavlju hrani onog tko vas ljubi
jer bivate ne misleći
na istu mladost što je večno žalo
Kronosa, pravde nepravednog oca,
skrši ko vale,
ostavljajući u sećanju
tek beli zvuk pene

Usne – Mensur Ćatić

U cijeloj povijesti ljubavne poezije
i u tolikim životima našim
bilo je tako malo, malo prave radosti
Samo teške ispovijesti o zabludama
i o tome kako smo s djetinjim ushitom
priređivali dočeke svemu
za što vjerovasmo da je ljubav
tako surovo povređujući i sebe i druge.
Jer sve nas je učilo tome da treba čuvati kao svetinju
tu nepomičnu cjelovitost sopstvenog bića
a trebalo ga je srušiti zajedno sa svakom predstavom o njemu
i suprotno svakoj filozofiji i horoskopu
voljeti samo iz sopstvenih ruševina
I bilo je teško u toj pretrpanoj svemirskoj krčmi
pronaći curicu sa svoje daleke planete
Bilo je teško čekati da te ona prepozna.
Voditi ljubav sa svim tim stvorenjima
na kojima nikada nismo našli usne

Asocijacije – Tomislav Domović

Kažeš kruh
Pomislim na sitost
Kažeš voda
Suh jezik nadom se natoči
Izgovoriš zrak
U plućima padaju kesteni
Klikneš domovina
Lijepe žene razviju zastave svečanih zjena
Promucaš ljeto
U prosincu cvrčci pjevaju čemprese
Prošapćeš tijelo
S usana padaju kože i stari nemiri
Vrisneš ljubav
Sve u vrisak ode

PJESMA ZA DRUGO MJESTO – Mensur Ćatić

Svaka je knjiga smrt jednog drveta
Sen Džon Pers

jebiga drvete vidiš kakav je život
ti znaš da sam godinama lijepio
pjesme po tebi nježno i sad
vidi samo se pet posto
mene trudi da posječe tebe ali
ne bih ti bio u kori
što neko reče
ako bude ti ili ja
takvi smo ljudi
vidi ga plače

Pjesme za drugo mjesto, IK Zalihica, Sarajevo, 2008.