Blog

Većina filozofa nema ni brkove ni bradu, ili pak ima punu bradu. Nietzsche je imao brkove. Profesore filozofije nikada nije zanimalo kako to i zbog koga – no mene jest. Jedina do sada objašnjiva filozofska brada jesu Schopenhauerovi zalisci. Schopenhauer je volio jesti dobro i puno. Zalisci su jedina vrsta brade pokraj koje čovjek može uredno obrisati usta.

Povezanost između velike filozofije i malih brada je svesrdna. Posrijedi je početak ludila u filozofiji. Nietzsche je bio prvi filozof s brkovima. S njim je započelo razviće koje je dovelo do Heideggera; Heidegger je imao hitlerovske brčiće.

Kako ljudi s tako smiješnom nošnjom na licu mogu biti tako divni filozofi; unatoč tomu ili upravo zbog toga? Bi li s nekom drukčijom bradom ili bez ikakve brade bili drukčiji filozofi ili uopće ne bi bili filozofi?

Ridendo dicere severum, uz smijeh kazati nešto ozbiljno, napisali su Brkovi kao motto svom posljednjem objavljenom djelu pred nastup konačnog ludila: Sumrak kumira ili Kako se čekićem filozofira (1888). Doista, kako? Mravlja gomila ispragmatiziranih filozofa ponovo nije zainteresirana.

No, ja polazim od jedne bavarsko-austrijske izreke: “Taj ima čekić”, što znači “Taj je lud”. Moj je otac, od kojega sam naslijedio ljubav prema tumaranju i šetanju, bio jedan tako razborit ničeanac da je u rancu umjesto džepnog izdanja Nietzschea vazda nosio mali čekić na rasklapanje kojim je izbijao zanimljivo kamenje. S tim u vezi Nietzscheova potvrda:

“Tako je čekić nagnan na kamen… Moj čekić sad bjesni okrutno protiv svog zatvora. Od kamena pršte komadi: ne marim za to! U preduvjete dionizijskog zadatka spada na odlučujući način tvrdoća čekića, čak uživanje u uništavanju”: Ecce homo, napisano 1889.godine, u godini kada je ludilo nastupilo.

Brkovi su pobjegli iz zatvora normalnih filozofa. “Da, sve je bilo kukavno normalno. Tko kaže da je svijet već otkriven?”, napisao je posve drugim povodom Peter Handke (Trenutak istinskog osjećaja). Brkovi su otkrili novi svijet ljubavi spram ludila, žudnju svijeta za novim ludilom, žudnju za samouništenjem.

“Nihilizam, to je radikalni otklon vrijednosti, smisla, poželjnosti… Radikalni nihilizam jest uvjerenje o apsolutnoj neodrživosti opstanka” (Volja za moć, nacrt iz 1887/88).

Nešto kasnije, kada kočijaš udara konja, Brkovi otrče do konja, grle ga, doživljuju slom (Torino 1889). Otada je skroz lud sve do smrti, dosljedno čitavih 11 godina, od 56. godine života. Prevezu ga kući, poslušno šeće s mamom; najednom se otrgne, brzinom bljeska se skida i gol golcat brčka u jednoj barici (Naumburg 1890).

Zadnji je iole normalan filozof bio Arthur Schopenhauer (do 1845. godine bez brade, potom sa zaliscima): “Svekoliku bit svijeta apstraktno, uopćeno i razvidno ponoviti u pojmovima, položiti to kao reflektirajući odraz u pojmove uma koji nam stalno stoje na raspolaganju; to i ništa drugo jest filozofija”. (Svijet kao volja i predstava, 1818).

“Svekolika bit svijeta” Brkove (koji su se u vrijeme svoje mladosti jako zanimali za Zaliske) uopće ne interesira. On “bit svijeta”, nekakav “pravi” svijet iza puko “zbiljskog” smatra podvalom, prijevarom, laži.

Ne apstraktna “bit”, nego konkretan život; ne “opće”, bljedunjavo, nego ono istančano, raznobojno, živopisno; ne “jasno”, nego tajna – i sve to ne “utemeljeno”, nego odcupkano i odigrano; ne “stalno”, nego vazda drukčije; ne “vazda na raspolaganju”, nego u slikama, krhotinama, pjesmama, pretjerivanjima, uvredama, osamljenosti, dubljenju na glavi, nerazumljivosti; uglađeno, visokokaratno blebetanje – to i ništa drugo jest ne-filozofija Brkova.

Jednom su Hitler-Brčići (koji su izuzetno cijenili Brkove) – to prenosi njegov biograf (Rüdiger Safranski, Ein Meister aus Deutschland. Heidegger und seine Zeit, München 1994) – čuli od Carla Friedricha von Weizsäckera “jednu lijepu priču istočnoeuropskih Židova o čovjeku koji stalno sjedi u kavani, a kad ga pitaju zašto, on kaže: ‘Pa moja žena!’ – ‘Što je s njom?’ – ‘Pa, ona priča i priča i priča i priča…’ – ‘A što priča?’ – ‘E pa to ne kaže!’ – Kada je Heidegger čuo ovu priču rekao je: Baš tako“.

Pričati, pričati, pričati, a ništa ne reći – ta ludost (smušenost) filozofije: pomaknutost (poremećenost) od ozbiljnog objašnjavanja svijeta (koje ništa ne govori) do očajničkog brbljanja (koje, ako je filozof pjesnik, a pravi filozofi su pravi pjesnici, ipak nešto kazuje, dublje, istinitije) – dovodi pomaknutu (ludu) filozofiju u pravu poziciju u odnosu na pomaknuto (ludo) vrijeme.

“Samo nas još jedan bog može spasiti”, priznao je 1966. godine Heidegger u razgovoru s Augensteinom, urednikom “Spiegela”, ali ovaj je kao pivopija odavno to znao. Ne, ni bog nas ne može spasiti, jer je bog mrtav, znao je Nietzsche prije ove dvojice.

Nietzsche je na božje radno mjesto rasporedio nisko kvalificiranog čovjeka. Neugodno, ali za Nietzschea nedovoljno neugodno. Precizno je prorokovao “nadčovjeka”, neku vrstu nacističke zvijeri, ona je “dobra”, hoće nas uvjeriti, ali u to valjda ni sam ne vjeruje, usrdno moli: “O daj se vrati …bože moj neznani!” (Ditirambi Dionisu, 1888).

Ne, Nietzsche nije bio nacist, naprotiv, bio je lovac na naciste. Wilhelma Broj 2, Bismarcka, Njemačko Carstvo, antisemite – njih je ludi Nietzsche (pa zar nije bio mudar?) htio dati ”strijeljati”.

Smiješnom bogotražitelju nije bilo dovoljno što je ovo vrijeme zlo i što će biti još gore. Usred dekadencije sjedio je veselo ludi Nietzsche, grickajući zdrav kao drijen ustajali slatkiš dekadencije “vječno vraćanje” – ne bljutava Dobra, nego uspaljena Zla. Brkovi su Origen posađen naglavce (a ovaj, uzgred, nije imao bradu). Kako je stari sveti otac vjerovao u vraćanje Dobra, tako je sveti otac moderne vjerovao u vraćanje Zla. Kako to izdržati? Lako, čemu sada tragika, može se izdržati pomoću ludila.

“Ludilo”, pišu Brkovi (S onu stranu dobra i zla, 1884/86) – “je u pojedinaca nešto rijetko – ali je pravilo u grupa, stranaka, naroda, vremena.” – Posve je protivan pravilima, posve je rijedak pojedinačni ljubitelj ludila, koji, kao dokaz svoje ljubavi, i sam poludi. Kao pravilu protivan signal stoji ovaj filozof za prvenstvo prolaza u opću duševnu bolest svoga vremena.

Opće ludilo kod grupa, stranaka, naroda, vremena – pa neka se neko usudi poreknuti da proročanstvo Brkova nije bilo točno.

Da bi umirila mahnita sina, nježna mu majka tri puta tjedno priređuje toplu kupku. Starica i njezina stara služavka s mukom ga podižu u kadu – debeo je, prežderava se. Kada je na prvom katu kuće u Naumburgu. Žene tegle dvadeset škafova vode, zagrijanih u prizemlju, znači šezdeset tjedno, isto toliko škafova iskorištene vode pomno tegle dolje, i tako sedam godina, gotovo do majčine smrti 1897. godine: 43.680 škafova.

Filozof s brkovima postaje djetetom s brkovima, brčka se u kadi da se voda niz stepenice slijeva, dobiva erekcije i čilo ih pokazuje, dere se, pjeva, gotovo svakodnevno vrlo lijepo svira klavir, često vlastite skladbe. Ponekad piša u cipele, koje u tu svrhu prethodno svuče. Rado se igra s novčićima, zanima se za doboše, lokomotive i godišnji sabor strijelaca. Uglavnom samo tako sjedi.

Što je um znanosti naspram namrtvo ludog signala Nietzsche? “A sama znanost”, kaže Signal Ludila, “što uopće znači svekolika znanost gledana kao obilježje života? Čemu, i još gore – odakle – sva znanost? Kako? Nije li znanstvenost možda samo strah i izmotavanje pred pesimizmom? Fini oblik samoobrane protiv istine?” (Rođenje tragedije, predgovor 1886).

Doba znanosti kao izmotavanje, a istodobno i prizivanje pesimizma: dva velika izmotavača i prizivača su kapitalizam i socijalizam, blizanci. U obranu kapitalizma treba reći da je pod njegovom zasljepljujućom i rasljepljujućom zvijezdom ipak stasao solidan broj istinskih pesimista koji su gotovo svi bili poštovatelji Djeteta s Brkovima.

Marksisti su bili slijepi. Ali su ipak polumarksisti Horkheimer i Adorno napisali sjajnu rečenicu: “No, do kraja prosvijećena Zemlja zrači u znamenju trijumfalne nesreće” (Dijalektika prosvjetiteljstva, 1944).

A ja sam zaljubljen u osnivača Socijaldemokratske partije Viktora Adlera, također polumarksista (drugom, većom polovicom bio je Austrijanac), koji je Trockom rekao kako su njemu osobno prognoze na temelju Otkrivenja Ivanova draže od prognoza na temelju znanstvenog socijalizma (na kongresu Internacionale u Stuttgartu 1907. godine; Trocki, Moj život, str. 202).

Svijet slika Apokalipse sada je obogaćen brkatim filozofom u kadi. I dobro je što je tako. Od ovog velikog duha vode podrijetlo oni koje je Thomas Bernhard krstio jednom za njega tipično preciznom pridjevskom kovanicom: ”po smislu ludi” (wahnsinngemäss, igra riječi:Wahnsinn- ludilo, sinngemäss – po smislu, s razumijevanjem; prim. prev.) filozofi. To, kaže Bernhard, vrijedi posebice za Wittgensteina.

“Filozofirati”, dodaje Bernhard, “znači učiniti nejasnim, tamnim, gorim – uništiti”. Tu se Brkovi od sreće još jednom popišaju u ideale. Tek su mu 164 godine, a već je u pravu.

“Ne želim biti svetac, radije još kakav lakrdijaš…I unatoč tomu ili dapače ne unatoč tomu – jer ne bijaše dosad ničeg lažljivijeg od svetaca – govori iz mene istina”, razmeću se Brkovi u autobiografiji Ecce homo, koju neprestano ispravlja do kasno u godinu kada se ludilo otvoreno javlja (1889). A u njoj poglavlja: “Zašto sam tako mudar”, “Zašto sam tako pametan”, “Zašto pišem tako dobre knjige”, “Zašto sam sudbina”.

Njegovi su odgovori na ta pitanja kažnjivo samozaljubljeni, ali on je u pravu. Dijamanata sve više u gluhom kamenju; bistrije, zabavnije, dublje, veličanstvenije, luđe rečenice nitko nije napisao.

Od ljubavi spram mudrosti do ljubavi spram ludosti i dalje do samoljublja luđaka. “Onanija”, nisko i vidovito navodi Richard Wagner uzrok filozofove bolesti (u pismu Nietzscheovom liječniku dr. Ottu Eiseru, 23. oktobra 1877; tada Nietzsche još nije bio bolestan):

Das ist das moderne Märchen Wie Philosophie ward Philonanie Und sträuben sich deine Rückenhärchen Verstandest du Philosophie Sowieso nie. Gelobt sei, was da macht hart, Das ist der neue Descartes: Ich bin verrückt, also bin ich.

Eto nam bajke, moderne podosta, Kako od filozofije filonanija posta. I podiđu li te po leđima srsi – Filozofiju kanda razumio nisi. Slavljeno nek je što čini krutim, Sada već i novoga Descartesa ćutim: Lud sam, dakle postojim.

S njemačkog preveo Mario Kopić

Uslijed neobičnih okolnosti, kralj Judištir je sa svojom četvoricom braće bio prognan iz kraljevstva. Jednom prilikom, četvorica braće su pili vodu sa zatrovanog izvora, i sve četvorica su umrli (napustili tijelo). Judištir, još poznat i kao ajata-šatru (onaj čiji neprijatelj se nije rodio), jedini se suzdržao da ne pije, iako je bio jako žedan. Tada se pred njim pojavio Darmaradž, koji je znao kako osobu oživjeti, te obećao Judištiru da će oživjeti jednog od braće, ako odgovori na pitanja koja bi mu ovaj postavio. I pošto je Judištir pristao, Darmaradž je počeo postvaljati pitanja…

“Šta ne sklapa oči čak i dok spava? Šta se ne miče nakon rođenja? Što nema srce i što buja svojom vlastitom silom?”

“Riba ne sklapa oči čak i kada spava. Jaje se ne miče nakon rođenja. Kamen nema srce, a Rijeka buja svojom vlastitom silom.”

“Od raznih vrsta bogatstava koje je najveće? Od raznih vrsta sreće koja je najveća i od svih dobitaka koji je najvažniji?”

“Znanje je najveće bogatsvo. Zadovoljstvo je najveća sreća i zdravlje je najveći dobitak.”

“Koja je najveća vrlina u ovome svijetu? Čime osoba treba uvijek upravljati da bi izbjegla svaku bijedu? Koje prijateljstvo se nikada ne raskida?”

“Nenanošenje ozljeda bilo kojem stvorenju najveća je vrlina. Bijeda nema kada vladamo svojim umom. Prekid prijateljstva ne postoji među pravičnim ljudima.”

“Koji je čovjekov nepobjediv neprijatelj? Koja je njegova neizlječiva bolest? Koji se čovjek prepoznaje kao častan, a koji kao nečastan?”

“Srdžba je čovjekov nepobjediv neprijatelj, a pohlepa neizlječiva bolest. Časna je osoba prijateljski naklonjena prema svakom stvorenju, a nečasna je okrutna.”

“Tko se smatra učenim? Tko je ateist? Tko je u neznanju? Što se smatra željom? Što je zavist?”

“Ona osoba koja poznaje svoje dužnosti je učena. Čovjek u neznanju je ateist, što znači da je ateist u neznanju. Žudnja za svjetovnim stvarima je smatra se željom. Zavist nije ništa drugo do bijeda srca.”

“Što je licemjerje?”

“Licemjerje je lažno se predstavljati za duhovnu osobu.”

“Što osoba treba da učini da bi bila voljena u ovome svijetu?”

“Kada osoba smatra sebe vršiocem djelatnosti u ovome svijetu, bez da prepoznaje vrhovnu prevlast i moć Onoga koji kontrolira sve, postaje ponosna. Da bi osoba bila voljena u ovome svijetu, mora odbaciti ponos.”

I na kraju, Darmaradž upita: “Od svih čudesnih stvari, šta je najčudnije u ovome svijetu?”

A Judištir odgovori: “Iako svaki dan milioni i milijarde živih bića ulaze u ralje smrti, ipak, oni koji ostaju prave planove kao da će vječno živjeti, kao da je ovaj svijet njihov dom, ne mareći za dušu i život poslije ovog. Od svih čudnih stvari u ovom svijetu, ova je dakako najčudnija.”

Darmaradž je bio veoma zadovoljan Judištirinim odgovorima, te održa obećanje…

Bez ideje o promašenom univerzumu, prizor nepravde u svim režimima doveo bi čak i bezvoljnika do luđačke košulje.

Uništavanje daje osjećaj moći i laska nečemu mračnome, iskonskom u nama. Potajna zadovoljstva nekog boga možemo odgonetnuti ne u građenju, nego u uništavanju. Odatle privlačnost rušenja i iluzija koje ono izaziva kod luđaka svih doba.

Svaka generacija živi u apsolutu: ponaša se kao da je stigla na vrhunac, ako ne na kraj, povijesti.

Svaki se narod, u određenom trenutku svoje karijere, smatra izabranim. Upravo tada daje sve najbolje i najgore od sebe.

Nije slučajnost što su se Trapisti pojavili upravo u Francuskoj, a ne u Italiji ili u Španiji. Španci i Italijani govore bez zaustavljanja, ali se ne slušaju dok govore, dok Francuz uživa u svojoj elokvenciji, ne zaboravljajući nikada što govori, uvijek je toga u najvećoj mjeri svjestan. Samo je on mogao promatrati tišinu kao iskušenje i askezu.

Veliku Revoluciju kvari mi to što se sve zbiva na pozornici, što su pokretači rođeni glumci, što je giljotina samo scenski dekor. Povijest Francuske, u svojoj cjelokupnosti, djeluje kao povijest po zapovijedi, jedna odglumljena povijest: sve je tu savršeno s tačke gledišta teatra. To je uprizorenje, niz gesta, događaji koji se više gledaju negoli podnose, prizor od deset stoljeća. Odatle utisak frivolnosti koji pruža čak i Teror, gledan iz daljine.

Razvijena društva neusporedivo su krhkija od drugih, jer im preostaje samo čekanje svoga vlastitog uništenja; blagostanje nije ideal koji se posjeduje, a još manje kad je ono tu već generacijama. Ne računajući da ga priroda nije uključila u svoje račune i da ona to ne bi znala učiniti bez umiranja.

Kad bi narodi postali apatični istodobno, više ne bi bilo sukoba, ne bi bilo ratova, ne bi bilo imperija. No nesreća hoće da postoje mladi narodi – i mladi jednostavno – presudna prepreka snu filantropa: činiti tako da svi ljudi istodobno stignu do istog stepena zamorenosti ili mlitavosti…

U svim okolnostima treba se svrstati na stranu potlačenih, čak i kada nisu u pravu, s tim što ipak ne treba izgubiti iz vida da su zamiješani od iste gline kao i njihovi tlačitelji.

Osobina režima u agoniji jeste da dopuštaju nejasno miješanje vjerovanja i učenja, i da istovremeno odaju iluziju da će moći u beskraj odgađati čas izbora…Odatle – i jedino odatle – proishodi privlačnost predrevolucionarnih perioda.

Samo su lažne vrednote u opticaju, stoga što ih sav svijet može asimilirati, krivotvoriti (laž na kvadrat). Ideja koja je uspjela nužno je pseudoideja.

Revolucije su sublimat loše literature.

Mučno u javnim nesrećama jeste to što se svako smatra kompetentnim o njima govoriti.

Pravo uklanjanja svih onih koji nas razdražuju trebalo bi stajati na prvom mjestu u ustavu idealnog Grada.

Jedina stvar koju bi trebali mladi ljudi naučiti jeste da ništa, ili gotovo ništa, ne trebaju očekivati od života. Čovjek sanja o jednoj Tablici razočaranja na kojoj bi bila predočena sva nezadovoljstva rezervirana svakome, i koja bi se izvjesila po školama.

Prema pričanju princeze Palatine, gospođa de Maintenon imala je naviku ponavljati u godinama kada, poslije kraljeve smrti, nije imala nikakvu ulogu: ”Već neko vrijeme vlada duh bunila koji se posvuda raširio”. Taj ”duh bunila” činjenica je koju su gubitnici vazda uočavali; uostalom s punim pravom, i čitava bi se povijest mogla ponovo razmatrati polazeći od te formule.

Progres je nepravda koju svaka generacija učini onoj koja joj je prethodila.

Nažderani se međusobno mrze ne tajno, nego javno, i žele na bilo koji način biti zbrisani. U svakom slučaju, oni daju prednost želji da to bude uz njihov vlastiti doprinos. To je najzanimljiviji, najoriginalniji aspekt svake revolucije.

Jedan narod diže samo jednu revoluciju. Nijemci nikad nisu ponovili podvig reformacije ili, bolje, nisu ga ponovili ni približno jednako. Francuska je ostala zavazda dužnik ’89. Jednako vrijedi i za Rusiju i za svaku zemlju – ta tendencija da samoga sebe plagiraju u odnosu na revoluciju nešto je istovremeno umirujuće i rastužujuće.

Rimljani iz vremena dekadencije poštivali su samo grčki odmor (otium graecum), nešto što su najviše prezirali iz vremena moći. Analogija s civiliziranim nacijama je tako očita da bi bilo neuljudno na tome inzistirati.

Alarik je govorio da ga neki ”demon” goni protiv Rima. Svaka izmučena civilizacija čeka svojega barbarina, a svaki barbarin čeka svojega demona.

Zapad: trulež što vonja ugodno, namirisani leš.

Bijelci zaslužuju sve više i više ime bljedoliki, što su im ga dali američki Indijanci.

U Evropi sreća završava u Beču. S onu stranu, prokletstvo nad prokletstvima, otkad je svijeta i vijeka.

Rimljani, Turci i Englezi mogli su zasnovati trajne imperije stoga što, nepokorni svakoj doktrini, nijednu nisu nametali pokorenim narodima. Nikada oni ne bi uspjeli provesti tako dugu hegemoniju da ih je snašao kakav mesijanski prorok. Neočekivani tlačitelji, administratori i paraziti, gospoda bez uvjerenja, posjedovali su umijeće kombiniranja autoriteta i ravnodušnosti, strogosti i popustljivosti. To umijeće, tajna pravog gospodara, nedostajalo je Špancima negda, kao što bi vjerojatno nedostajala i osvajačima našega vremena.

Dok jedna nacija čuva svijest o svojoj superiornosti, okrutna je i poštovana; čim je izgubi, humanizira se, i više se ne poštuje.

Kad bjesnim protiv epohe, dovoljno mi je, da bih se razvedrio, pomisliti što će se dogoditi zbog retrospektivne ljubomore onih koji će nas naslijediti. Po izvjesnim osobinama, mi pripadamo staroj humanosti, onoj koja je još mogla žaliti za rajem. No oni koji će doći nakon nas neće imati čak ni sposobnost toga žaljenja, neće poznavat ni samu ideju o njemu, pa ni samu tu riječ.

Moja vizija budućnosti tako je jasna da, kada bih imao djecu, odmah bih ih zadavio.

Kad čovjek pomisli na berlinske salone u vrijeme romantike, na ulogu koju će tu odigrati jedna Henriette Hertz i jedna Rachel Levin, na prijateljstvo koje je povezalo tu drugu s nasljednim princem Louis-Ferdinandom, i kad zatim kaže kako bi one da su živjele u ovom stoljeću morale umrijeti u plinskoj komori, ne može se uzdržati da vjeru u progres ne smatra najpogrešnijim i najglupljim praznovjerjem.

Hesiod je prvi koji je elaborirao jednu filozofiju povijesti. On je također lansirao i ideju propadanja. Kakva je svjetlost time bačena na povijesno postajanje! Ako je on u srcu podrijetla, u punoći posthomerovskog svijeta, ocijenio da je humanost postojala u gvozdeno doba, što se ima reći nekoliko stoljeća kasnije, što se ima reći danas?

Osim u epohama zamračenim lakoumnošću ili utopijom, čovjek je svagda mislio da je dospio do praga najgoreg. Znajući ono što zna, kojim je čudom mogao bez prestanka varirati svoje želje i svoje strave?

Kad se, nakon završetka rata iz 1914. godine, uvela elektrika u moje rodno selo, nastao je opći žamor, potom nijema žalost. No kad su je postavili u crkvu (bile su tri), svako je bio uvjeren da je došao Antikrist i s njime kraj vremena. Ti su seljaci s Karpata vidjeli tačno, vidjeli nadaleko. Oni, jedva izašli iz prethistorije, već su tada znali ono što civilizirani znaju tek odnedavna.

Iz moje predrasude protiv svega što se dobro završava proishodi i moj ukus za povijesnu lektiru. Ideje su neprikladne za agoniju; one umiru, razumije se, ali bez da znaju umrijeti, dok neki događaj postoji samo s obzirom na svoj kraj. Dovoljan razlog da se više voli društvo povjesničara nego filozofa.

U vrijeme svojega znamenitog službovanja u Rimu, u II stoljeću prije naše ere, Karnead je iskoristio prvi dan da bi govorio u korist ideje pravičnosti, a sutradan protiv nje. Od toga časa, filozofija, dotad nepostojeća u toj zemlji zdravih navika, počinje svoja pustošenja. Što je dakle filozofija? Crv u voću…

Katon Cenzor, koji je asistirao dijalektičkim performansama Grka, time je bio prestrašen i zatražio je od Senata da udovolji atenskim delegatima što je prije moguće, toliko je držao škodljivim i čak opasnim njihovu prisutnost. Rimska omladina ne treba posjećivati tako razvratne duhove.

Na moralnom planu, Karnead i njegovi kompanjoni bili su opasni jednako kao i Kartažani na vojnom planu. Uspinjući narodi plaše se ponajviše odsutnosti predrasuda i zabrana, intelektualne bestidnosti, koja je draž skončavajućih se civilizacija.

Radi toga što je bio uspješan u svim svojim podvizima, Heraklo je bio kažnjen. Jednako tako, odveć sretna, Troja je morala propasti. Imajući pred očima tu zajedničku viziju u tragičnom, čovjek je usprkos sebi prisiljen misliti da će svijet zvan slobodnim, prepunjen svakovrsnim prilikama, neizbježno upoznati kob Ilija, jer ljubomora bogova nadživjet će njihovo iščeznuće.

”Francuzi više ne žele raditi, svi žele pisati”, rekla mi je moja domarka, ne znajući da je ona toga dana vodila proces starim civilizacijama.

Neko društvo je osuđeno onda kada više nema snage da bude ograničeno. S nekim otvorenim, odveć otvorenim duhom, kako bi se štitilo od pretjeranosti, od smrtnih opasnosti slobode?

Ideološki sporovi dostižu svoj vrhunac samo u zemljama gdje se ljudi tuku zbog riječi, gdje se ubija zbog njih…u zemljama, ukratko, koje su upoznale religijske ratove.

Narod koji je iscrpio svoju misiju jeste kao pisac koji se ponavlja, ne, kao onaj koji nema što reći. Jer ponavljati se znači dokazivati da se još uvijek vjeruje u sebe sama i u ono što se tvrdi. No jedan dokončan narod nema čak više ni snage prepričavati svoje nekadašnje parole što su mu osigurale nadmoćnost i sjaj.

Francuski je postao provincijski jezik. Starosjedioci se tome prilagođavaju. Jedino je došljak (métèque) zbog toga neutješan. Jedino on oblači crninu Nijanse…

Temistokle je jednim dekretom, prihvaćenim od svih, osudio na smrt tumača poslanstva koje je Kserkso poslao da bi od Atenjana tražili zemlju i vodu, ”zato što se usudio upotrijebiti grčki jezik za izražavanje naredbe jednog barbarina”. Jedan narod ne čini takvu gestu samo na vrhuncu karijere. On je u punoj dekadenciji; on je izvan toka čim više ne vjeruje u svoj jezik, čim prestaje misliti da je upravo jezik vrhunska forma izražaja, jezik kao takav.

Filozof posljednjeg stoljeća je smatrao, u svojoj bezazlenosti, da je La Rochefoucauld imao pravo što se tiče prošlosti, ali da bi bio nemoćan za budućnost. Ideja napretka obeščašćuje intelekt.

Što čovjek više napreduje, sve je manje kadar rješavati svoje probleme, i kad, na vrhuncu zaslijepljenosti, bude uvjeren da je došao do tačke kada će uspjeti postići cilj, to znači da će se iznenada pojaviti nečuveno.

Uznemiruje me, strogo gledano, Apokalipsa, ali ne i neka revolucija…Sarađivati na nekom kraju ili postanku, na nekoj posljednjoj ili početnoj nesreći, to da, ali ne i na mijenjanju bilo čega na bolje ili na gore.

Uvjerenja ima samo onaj koji ništa nije produbio.

Gledano dugotrajnije, trpeljivost rađa više zla nego netrpeljivost. – Ako je tačna ta činjenica, ona je najteža optužba koja se može podići protiv čovjeka.

S odstupanjem, više ništa nije ni dobro ni loše. Povjesničar koji se upleće u sud o prošlosti stvara žurnalizam u drugom vremenu.

Za dvije stotine godina (budući da treba biti precizan), preživjeli odveć sretnih naroda bit će smješteni u rezervate, i čovjek će ih ići posjećivati, promatrati s gađenjem, sa sažaljenjem ili zaprepašteno, i također sa zloćudnim divljenjem.

Majmuni što žive u skupinama odbacuju, izgleda, one između sebe koji se na bilo koji način druže s ljudima. Koliko čovjek mora žaliti što jedan takav detalj Swift nije poznavao!

Treba li se gnušati svojeg stoljeća ili svih stoljeća? Predočavamo li sebi Budu koji napušta svijet zbog svojih savremenika?

Ako čovječanstvo toliko voli izbavitelje, bjesomučnike što bestidno vjeruju u sebe, to je zato što zamišlja da oni vjeruju u njega.

Snaga nekog šefa Države jeste u tomu što će on biti himeričan i ciničan. Sanjar bez skrupula.

Najgori zločini počinjeni su iz zanesenosti, nezdrava stanja, odgovornoga za gotovo sve opće i privatne nesreće.

Idite vidjeti budućnost, ako vam se to dopada. Ja više volim držati se sadašnje i prošle nevjerojatnosti. Prepuštan vam brigu da se suočite sa samom Nevjerojatnošću.

”Vi ste protiv svega što je učinjeno od posljednjeg rata”, rekla mi je ta dama upućena u stvar.

”Vi ste se prevarili u datumu. Ja sam protiv svega što je učinjeno od Adama”.

Hitler je, nesumnjivo, najzlokobnija osoba u povijesti. I najpatetičnija. Uspio je ostvariti oprečnost svemu što je htio; svoj ideal razorio je tačku po tačku. Stoga je posebno čudovište, hoću reći dvostruko čudovište, jer je i njegova patetika monstruozna.

Sve velike događaje pokrenuli su luđaci, luđaci…mediokriteti. Tako će biti, budimo to sigurni, do samog ”kraja svijeta”.

Zohar naučava da svi oni koji su činili zlo na Zemlji nisu bili nimalo bolji na nebesima, odakle su nestrpljivo nastojali otići i, srljajući na ulaz ponora, ”stići ranije u odnosu na vrijeme kad su trebali sići u ovaj svijet”.

Lako se razabere što je duboko u toj viziji preegzistencije duša i od koje koristi ona može biti kada je posrijedi objašnjenje sigurnosti i trijumfa ”zlih”, njihove izdržljivosti i njihove nadležnosti. Budući da je odavno pripremljen njihov udar, nije nimalo začuđujuće što su podijelili Zemlju: imali su je osvojenu prije nego što su tu bili…čitavu vječnost doista.

Pravog proroka razlikuje od lažnih to što se nalazi na izvorištu pokreta i učenja koja se međusobno isključuju i ratuju.

U jednoj metropoli, kao u nekom zaseoku, čovjek najviše voli prisustvovati padu nekoga od svojih bližnjih.

Apetit za uništenje toliko je usidren u nama da ga niko ne uspijeva iskorijeniti. Dio je konstitucije svakoga, temelj samoga bivstvovanja, koji je, svakako, demonski.

Mudrac je smireni, umirovljeni rušitelj. Ostali su rušitelji na dužnosti.

Nesreća je pasivno, trpno stanje, dok prokletstvo podrazumijeva obrnut izbor, dakle ideju poslanstva, unutarnje snage, koja nije implicirana u nesreći. Prokleti pojedinac ili narod predstavlja nužno drugu klasu nego nesretan pojedinac ili narod.

Povijest se, pravo govoreći, ne ponavlja, ali kako su iluzije za koje je čovjek kadar brojno ograničene, one se stalno vraćaju pod drugim maskama, dajući tako oronuloj svinjariji privid novosti i tragičke politure.

Čitam stranice o Jovijanu, svetom Baziliju i nekolicini drugih. Sukob između ortodoksije i hereze, u prvim stoljećima, nije besmisleniji od ovoga na koji su nas svikle moderne ideologije. Načini sporenja, strasti u igri, ludosti i sprdačine gotovo su isti. U oba slučaja sve se kreće oko irealnog i neprovjerljivog, koje oblikuju slojevi dogmi, kako religioznih tako i političkih. Povijest će postati snošljivom samo ako se izbjegnu i jedne i druge. Tačno je da će ona tada, u svakom slučaju, prestati kako za one koji trpe tako i za one koji je prave.

Ono što destrukciju čini sumnjivom jeste njena lakoća. Prvi koji naiđe može briljirati u njoj. No ako je lako rušiti, znatno je teže sebe rušiti. U tome je superiornost gubitnika nad agitatorom ili anarhistom.

Da sam živio na počecima kršćanstva, i ja bih, bojim se, podlegao zavođenju. Mrzim simpatizera, tog hipotetičnog fanatika, ne opraštam sebi to priključivanje već dvije hiljade godina.

Razapet između žestine i razuvjeravanja, djelujem kao terorista koji će se, izašavši s idejom izvršenja nekog atentata, zaustaviti na putu da bi konzultirao Propovjednika ili Epikteta.

Čovjek će, vjerujemo li Hegelu, biti sasma slobodan samo ”okružen svijetom što ga je sam stvorio”.

Ali on je upravo to uradio, a nikada nije bio toliko okovan, toliko rob kao sada.

Život će postati podnošljiv samo u krilu čovječanstva koje neće imati više nikakvu iluziju u zalihi, čovječanstva potpuno razuvjerenog i ushićenog bivstvovanjem.

Sve što mogu osjetiti i misliti miješa se s vježbanjem anti-utopije.

Čovjek neće trajati. Uhvaćen u zasjedu malaksalosti, morat će platiti za svoj odveć originalan put. Jer bilo bi nepojmljivo i protiv prirode da se dugo vucara i završi dobro. Ta je perspektiva deprimirajuća, dakle vjerojatna.

”Prosvijećeni despotizam”: jedini oblik vladavine koji bi mogao očarati duh koji je ozdravio od svega, nesposoban biti saučesnikom revolucije, budući da to nije čak ni u povijesti.

Nema ničega žalosnijeg od dva istovremena proroka. Jedan od njih treba biti izbrisan i nestati ne želi li se izložiti podsmjehu. Osim ako ne propadnu obojica, što bi bilo najpravednije rješenje.

Taknut sam, čak uzbuđen, svaki put kad natrapam na nekog nevinog. Odakle dolazi? Što traži? Ne navještava li ova pojava neki nemio događaj? To je sasma posebna uzbuđenost koju čovjek osjeća pred nekim koji se ni na koji način ne bi mogao imenovati njegovim bližnjim.

Svuda gdje su se prvi put pojavljivali, civilizirane urođenici promatrahu kao zlokobna bića, kao sablasti, duhove. Nikad kao žive! To bijaše neusporediva intuicija, proročki bljesak oka.

Da ju je svako ”razumio”, povijest bi već odavna bila prestala. Ali čovjek je iz osnova, biološki, nesposoban ”razumjeti”. Čak da su svi osim jednog razumjeli, povijest bi se održavala zbog njega, zbog njegova sljepila. Zbog jedne jedine iluzije!

X smatra da smo mi na kraju ”kozmičkog ciklusa” i da će se sve uskoro slomiti. U to ne sumnja ni jednog trena.

Istovremeno, on je otac porodice, i to brojne porodice. S izvjesnošću kao što je njegova, kakvu je to nastranost primijenio da u jedan izgubljen svijet izbacuje dijete po dijete? Ako predviđa Kraj, ako je siguran da kraj neće zakasniti, ako ga unaprijed računa, neka ga čeka sam. Čovjek ne rađa na Patmosu.

Montaigne, mudrac, nije imao nasljednika; Rousseau, histerik, još pokreće narode. Ljubim smo one mislioce koji nisi nadahnuli nijednog tribuna.

Na Koncilu u Firenci 1441. godine propisano je da pagani, Jevreji, heretici i shizmatici neće imati nikakav pristup ”vječnom životu” i da će svi, osim ako se ne okrenu prije smrti istinskoj religiji, ići ravno u pakao.

To je vrijeme kad je Crkva ispovijedala ovakve strahote po kojima je doista bila Crkva. Jedna institucija je živa i jaka samo ako odbacuje sve ono što ona nije ona. Na nesreću, slično je i s nacijom ili režimom.

Ozbiljan i čestit duh, u povijesti ne shvaća ništa što može shvatiti. Ona je u zamjenu čudesno kadra obdariti nasladom sardonskog erudita.

Izvanredna slast na pomisao da smo, kao ljudi, rođen pod nesretnom zvijezdom i da će sve što ćemo poduzeli biti praćeno malerom.

Plotin je bio obuzet prijateljstvom prema rimskom senatoru koji je otpustio svoje sužnje, razdijelio svoja dobra, a koji je jeo i spavao kod svojih prijatelja, jer više nije imao ničega. Taj senator, gledano ”zvanično”, bijaše grješnik, njegov je slučaj mogao postati zabrinjavajući i, uostalom, to je i bio: svetac u Senatu…Njegova prisutnost, njegova sama mogućnost, koji znak! Horde ne bijahu daleko…

Čovjek koji je potpuno pobijedio egoizam, koji nije sačuvao ni najmanji njegov trag, može trajati samo dvadeset i jedan dan, podučava se u nekoj modernoj vedantinskoj školi.

Nijedan zapadnjački moralist, čak ni najcrnji, ne bi se usudio usmjeriti na ljudsku ćud tako strašnu, tako otkrivalačku preciznost.

Sve manje i manje čovjek priziva ”progres”, a sve više i više ”mutaciju”, i sve što navodi kao dokaz za ilustraciju njene vrijednosti samo je simptom nad simptomima jedne neusporedive katastrofe.

To što se naziva stvaralačkim instinktom samo je jedna devijacija, perverzija naše prirode: nismo došli na svijet da uvodimo novo, da ispreturamo, nego da uživamo svoj privid bivstvovanja; da ga uklonimo nježno i da naposljetku iščeznemo bez buke.

Asteci su imali razloga vjerovati kako treba umiriti bogove, ponuditi im svaki dan ljudsku krv da bi se izbjeglo rušenje univerzuma, ponovni pad u kaos. Već dugo ne vjerujemo više u bogove i ne nudimo im žrtve. Svijet je ipak stalno tu. Nema sumnje. Samo mi više nemamo prilike doznati zašto se ne raspe smjesta.

Hebrejska Biblija od najranijih dana u Litvi, Puškin i Tolstoj, ruska revolucija 1917., doživljena u jedanaestoj godini života u Ukrajini. Od 1923. Univerzitet Strasbourg, gdje tada predaju Charles Blondel, Maurice Halbwachs, Maurice Pradines, Henri Carteron i, nešto kasnije, Martial Guéroult. Prijateljstvo s Mauricom Blanchotom i, preko učitelja, koji su u vrijeme afere Dreyfus bili adolescenti, vizija, za pridošlicu blještava, jednog naroda koji dostiže ljudskost i nacije za koju se možemo priljubiti duhom i srcem tako snažno kao i porijeklom. Boravak od 1928. do 1929. u Freiburgu i godinu dana prije početak studija fenomenologije kod Jeana Héringa. Sorbonne, Léon Brunschvicg. Filozofska avangarda subotom navečer kod Gabrijela Marcela. Intelektualni – i antiintelektualistički – rafinman Jeana Wahla i njegovih velikodušnih prijatelja koji se ponovo skupljaju nakon dugog zatočeništva u Njemačkoj; redovne konferencije od 1947. na filozofskom seminaru koji je Wahl zasnovao i animirao. Upravljanje sto godina starom Orijentalnom izraelitskom učiteljskom školom (École Normal Israelite Orientale) koja školuje učitelje francuskog jezika za škole Univerzalne izraelitske alijanse (Alliance israélite universelle) mediteranskog bazena. Svakodnevna druženja s doktorom Henrijem Nersonom, posjećivanje gospodina Chouchanija (Hillel Perelman, prim. prev.), uglednog i – nemilosrdnog – učitelja egzegeze i Talmuda. Godišnje konferencije, od 1957. godine, o talmudskim tekstovima, na Kolokviju jevrejskih intelektualaca u Francuskoj. Doktorat iz filozofije 1961., profesorska služba na Univerzitetu u Poitiersu, od 1967. na Univerzitetu Paris-Nanterre te, od 1973. na Paris-Sorbonne. Taj neskladni inventar jeste jedna biografija. Njome dominira slutnja i spomen na nacistički užas.

Husserl je filozofiji podario neku metodu. Ta se metoda sastoji od uvažavanja intencija, koje animiraju psihičko, i modaliteta pojavljivanja, sabraznih s onim intencijama koje karakteriziraju različita bića obuhvaćena iskustvom; metoda se sastoji i u otkrivanju neslućenih horizonata u koje se smješta realno obuhvaćeno na taj način predstavljajućim mišljenjem, ali također i konkretnim, pred-predikativnim životom, polazeći od tijela (nedužnog) i od kulture (možda malo manje nedužne). Pružiti ruku, okrenuti glavu, govoriti nekim jezikom, biti ”sediment” neke povijesti – sve to transcendentalno uvjetuje promatranje i promatrano. Pokazujući da se svijest i predstavljeno bivstvovanje pojavljuju iz ”konteksta” koji se ne da predstaviti, Husserl će osporiti da je mjesto Istine u Predstavljanju. ”Aparature” koje zahtijevaju znanstvene konstrukcije nikada ne mogu postati nekorisne ako se pobrinemo za smisao tih tvorbi. Ideje koje transcendiraju svijest nisu odvojene od njihove geneze u fundamentalno vremenitoj svijesti. Usprkos njegovom intelektualizmu i njegovoj sigurnosti u izvrsnost Zapada, Husserl je na taj način stavio u pitanje platonistički privilegij, do tog trenutka neosporavan, kontinenta koji vjeruje da ima pravo kolonizirati svijet.

Fenomenološku metodu Heidegger je upotrijebio da bi stupio s onu stranu objektivno saznatih i tehnički dokučivih entiteta, prema situaciji koja bi trebala uvjetovati sve druge: onoj poimanja bivstvovanja entiteta, dakle ontologije. Bivstvovanje entiteta nije neki entitet. Ono je neutralno, no ono osvjetljuje, vodi i uređuje mišljenje. Poziva čovjeka i gotovo ga nagovara.

Da li je bivstvovanje bivstvujućeg, koje nije bivstvujuće, ono fosforescentno kako Heidegger hoće?

Evo puta koji slijedi potpisnik ove knjige. Analiza koja fingira nestajanje svega egzistirajućeg – i samog cogita koji to misli – zahvaćena je kaotičnim brujanjem anonimnog egzistiranja, koje je egzistencija bez egzistirajućeg i koju ne može nadvladati nikakva negacija. To je taj il y a, ima/postoji, impersonalan, kao ”kiši” ili ”mrači se”. Nikakva se velikodušnost, koju sadrži, kako se čini, njemački izraz es gibt, koji odgovara tome ”ima”, nije manifestirala između 1933. i 1945. To treba izričito reći! Svjetlo i smisao rađaju se s pojavljivanjem i postavljanjem egzistirajućeg u toj užasnoj neutralnosti il y a. Nalazimo ih na putu koji vodi od egzistiranja do egzistirajućeg i od egzistirajućeg prema drugome – na putu koje ocrtava samo vrijeme. Na vrijeme ne smijemo gledati kao na ”sliku” ili kao na približavanje neke nepokretne vječnosti, kao na deficitarni modus ontološke punoće. Vrijeme artikulira modus egzistencije u kojem je sve uvijek opozivo, u kojem ništa nije konačno, nego je sve u nadolaženju – u kojem ni sama sadašnjost nije puko podudaranje sa samim sobom, nego je još predstojanje. To je stanje svijesti. Imati svijest znači imati vrijeme, odnosno biti s ovu stranu prirode, biti na neki način još ne rođen. Takva istrgnutost ne znači biti manje, nego način subjekta. To je mogućnost prijeloma, otklanjanja neutralnih i impersonalnih principa, hegelovskog totaliteta i politike, otklanjanja očaravajućih ritama umjetnosti. To je mogućnost govora, slobode govora, a da se iza izgovorene riječi ne etablira neka sociologija ili psihoanaliza, koje pokušavaju taj govor s njegova mjesta potisnuti u neki relacijski sistem i tako ga reducirati na nešto što ne želi biti. Otuda i mogućnost prosuđivanja povijesti, umjesto da bismo čekali na njenu impersonalnu presudu.

No vrijeme, jezik i subjektivitet ne pretpostavljaju samo biće koje se trga od totaliteta, nego također biće koje ga ne zahvaća. Vrijeme, jezik i subjektivitet ocrtavaju pluralizam i, prema tome, u najjačem smislu riječi, iskustvo: prijem nekog sasma drugog bića od strane bića. Ontologiju – prema Heideggerovom razumijevanju bivstvovanje bivstvujućeg – zamjenjuje, kao primordijalni, odnos bivstvujućeg prema bivstvujućem, koji pak nije svodiv na odnos između subjekta i objekta, nego na blizinu, na odnos s Drugim.

Fundamentalno iskustvo koje pretpostavlja samo objektivno iskustvo jeste iskustvo Drugoga. Iskustvo par excellence. Kao što ideja Beskonačnog nadilazi kartezijansku misao, Drugi je izvan proporcije s moći i slobodom Ja. Moralna svijest je upravo nesrazmjernost između Drugoga i Ja: moralna svijest nije iskustvo vrijednosti, nego pristup spoljašnjosti; i Drugi je spoljašnjost par excellence. Na taj način moralna svijest nije modalitet psihološke svijesti, nego njen uvjet i, neposredno, njena vlastita inverzija, budući da se sloboda koja živi posredstvom psihološke svijesti inhibira pred Drugim, kada doista gledam netremice, s čestitošću bez fingiranja i izvlačenja, njegove razoružane oči apsolutno lišene zaštite. Moralna svijest je upravo ta čestitost. Lice Drugoga postavlja u pitanje spontanu sreću Ja, radosnu snagu koja raste. Masa kojoj grof Rostopčin, u ”Ratu i miru”, predaje Vereščagina oklijeva pred njegovim licem, koje se crveni i blijedi, počiniti nasilje, u ”ekstremnom osjećaju ljudskosti”; narod koji ostaje nijem na kraju ”Borisa Godunova” pred zločinima koji su počinili moćnici.

U ”Totalitetu i beskonačnosti” izložen je pokušaj sistematizacije tih iskustava koja se suprotstavljaju filozofskom mišljenju koje Drugo svodi na Isto, mnoštvo na totalitet, čineći od autonomije vrhovni princip.

No prilagođavanje Drugog na mjeru Istog u totalitetu ne može se održati bez nasilja. Rat ili administracija su ti koji otuđuju Isto od samog sebe. Filozofija kao ljubav prema istini teži Drugom kao takvom, biću odijeljenom od svog refleksa u Ja. Ona traga za njegovim zakonom, ona je i sama heteronomija, ona je metafizika. Kod Descartesa ”ja” koje misli posjeduje ideju Beskonačnog: drugost Beskonačnog ne gasi se u ideji kao drugost konačnih stvari, o kojoj, prema Descartesu, prosuđujem sam. Ideja beskonačnog sastoji se u tome da se misli više nego što se misli.

Taj negativni opis preuzima pozitivan smisao koji više ne nalazimo u kartezijanskom tekstu: misao koja misli više od misli, što je to ako ne Želja? Želja koja se razlikuje od oskudice potrebe. Želja je ne zasićuje, nego produbljuje.

Fenomenologija odnosa s bližnjim sugerira tu strukturu Želje analizirane kao ideje Beskonačnog. Dok se objekt integrira u identitet Istoga, Drugi se manifestira kao apsolutni otpor svojih očiju bez zaštite. Ovdje dolazi kraj solipsističkom nemiru svijesti, koja, zarobljenica same sebe, sebe gleda u svim svojim avanturama. Privilegij Drugog u odnosu na Ja ili moralna svijest – jeste sam proboj prema spoljašnjosti koji je također i proboj prema Visini.

Epifanija onoga što se može prezentirati tako izravno, tako spolja i tako uzvišeno, jeste – lice. Izražavajući se podupire ekspresiju, donosi pomoć samome sebi, znači, govori. Epifanija lica je govor.

Drugi je prvo inteligibilno. No beskonačno u licu ne pojavljuje se kao predstava. Ono postavlja u pitanje moju slobodu koja se otkriva kao ubojica i uzurpator. No to otkrivanje ne proishodi iz samosaznanja. Ono je skroz-naskroz heteronomija. Pred licem, zahtijevam od sebe samog uvijek više: što mu više odgovaram, to više rastu zahtjevi. To kretanje temeljitije je od slobode samopredstavljanja. Etička svijest nije zapravo varijanta svijesti koja se posebno preporučuje, nego grčenje, povlačenje u sebe, sistola svijesti naprosto.

Orijentacija prema visini Drugog – tako opisana – jeste poput visinske razlike u samom bivstvovanju. Ovo ”iznad” ne označava ništenje, nego ”više nego biti”, nešto bolje od sreće u društvenom odnosu. Njegovo ”proizvođenje” bilo bi nemoguće bez odvajanja, koje se ne može reducirati na dijalektički pandan odnosa s Drugim. Jer se dijalektika odvajanja i jedinstva već odigrava u totalitetu. Princip odvajanja ne pothranjuje se žalošću samoće već okrenute prema drugome, nego radošću uživanja. Zato postaje moguće podržavati pluralizam koji se ne reducira na totalitet.

Drugi, otkrivajući se licem, jeste prvo inteligibilno prije kultura, prije njihovih naplavina i njihovih aluzija. To znači afirmirati nezavisnost etike u odnosu na povijest. Pokazati da se prvo značenje pojavljuje u moralnosti – u epifaniji gotovo apstraktnog lica ogoljenog od svega kvalitativnog – apsolutnog – lišenog svake kulture – to znači ocrtati granicu razumijevanja realnog poviješću i ponovo pronaći platonizam.

Od ”Totaliteta i beskonačnosti” taj odnos s beskonačnim bilo je moguće predstaviti kao nesvodiv na ”tematizaciju”. Beskonačno uvijek ostaje ”treće lice”, ”on”, usprkos ”Ti” čije me se lice tiče; Beskonačno pogađa Ja, a da Ja njime ne može ovladati, da Ja ne može obuhvatiti arche-om Logosa nemjerivost Beskonačnoga, pogađajući tako Ja anarhično, utiskujući se kao trag u apsolutnu pasivnost – koja prethodi svakoj slobodi – pokazujući se kao ”odgovornost za drugoga” koju postiže ta pogođenost. Konačni smisao jedne takve odgovornosti sastoji se u mišljenju Ja u apsolutnoj pasivnosti sopstva – kao same činjenice zamjene s Drugim, biti njegov talac, te u toj zamjeni ne biti samo drukčije, nego, kao oslobođen conatus essendi, biti drukčije nego biti. Ontološki jezik koji još koristi ”Totalitet i beskonačno” da bi izbjegao puka psihološka značenja predloženih analiza – otada je izbjegavan. I same analize ne upućuju na iskustvo u kojem subjekt vazda tematizira ono što dostiže, nego na transcendenciju u kojoj odgovara onome što njegove intencije nisu odmjerile.

S francuskog preveo Mario Kopić

Sablazan nacionalizma i robovanje nacionalizmu je dublji oblik robovanja od robovanja etatizmu. Od svih “nadličnih” vrednosti čovek najlakše pristaje da sebe potčini vrednosti nacionalnoga, sebe najlakše oseća delom nacionalne celine. To je veoma duboko ukorenjeno u čovekovom emocionalnom životu, dublje od odnosa prema državi.

Ali nacionalizam, ispisan na zastavama svih desnih partija, predstavlja već po sebi složenu pojavu. Videćemo da je sama ideja nacije i nacionalnosti proizvod racionalizacije.

Vladimir Solovjov, koji je 80-ih godina prošlog [19.] veka vodio borbu protiv ruskog zoološkog nacionalizma, pravi razliku između egoizma i ličnosti. On tvrdi da je, s hrišćanske tačke gledišta, nacionalni egoizam (nacionalizam) podjednako za osudu kao i lični egoizam. Obično se misli da je nacionalni egoizam moralna dužnost ličnosti i da ne znači egoizam ličnosti, nego njenu požrtvovanost i heroizam. To je veoma značajan rezultat objektivacije. Kada se ono najgore što postoji u čoveku prenosi na kolektivne realnosti, koje se smatraju idealnim i nadličnim, onda ono postaje dobro i čak se pretvara u dužnost. Egoizam, koristoljublje, sumnja, gordost, volja za moć, mržnja prema drugima, nasilje, sve postaje vrlina kada se sa ličnosti prenosi na nacionalnu celinu. Naciji je sve dozvoljeno, u njeno ime se mogu izvršiti i dela koja sa ljudske tačke gledišta predstavljaju zločin. Moral nacije ne želi da zna za ljudskost. Kratak je život pojedinačnog čoveka; život, pak, nacije je dug, on može da traje hiljadu godina. Život nacije ostvaruje vezu vremena koju ne može da ostvari pojedinačni čovek. Pojedinačni čovek oseća vezu sa prethodnim pokolenjima kroz život nacije. “Nacionalno” imponuje svojom dubokom ukorenjenošću u dugotrajan život.

Tu nailazimo na isti problem: gde je egzistencijalno središte, gde je organ savesti: u ličnosti ili u naciji? Personalizam negira da se egzistencijalno središte, središte svesti, nalazi u naciji ili u bilo kojoj drugoj kolektivnoj, neljudskoj realnosti. Ono je uvek u ličnosti. Ličnost nije deo nacije, nacionalnost je deo ličnosti i nalazi se u njoj kao jedno od njenih sadržajnih obeležja.

Nacionalno ulazi u konkretnog čoveka. Jedino u tome je delimična primena one istine da se univerzum nalazi u ličnosti, a ne ličnost u univerzumu. Nacionalnost je okruženje koje napaja ličnost. Nacionalizam je oblik idolopoklonstva i ropstva, rođenog eksteriorizacijom i objektivacijom. Nacionalizam, koji je jedno od porobljavanja nastalih ispadanjem univerzuma iz čoveka, nosi erotski karakter. On se pokreće zahvaljujući erosu i antierosu i po svojoj prirodi je antietičan. Primena etičkih ocena na život nacije čini nacionalizam nemogućim. To je jedan od konflikata erosa i etosa. Nacionalizam, koji je u svojoj dubini erotska sablazan, uvek se hrani lažju i bez laži ne može da se snađe. Laž su već i nacionalna samosvest i uobraženost, toliko smešne i glupe kada se posmatraju sa strane.

Nacionalni egocentrizam, nacionalna zatvorenost, ksenofobija nipošto nisu bolji od ličnog egocentrizma, zatvorenosti i neprijateljstva prema drugim ljudima, i isto tako uvlače u fiktivni i iluzorni život. Nacionalizam je idealizovani oblik čovekovog samouznošenja. Ljubav prema svome narodu (videćemo da narod nije isto što i nacija) jeste veoma prirodno i dobro osećanje, ali nacionalizam zahteva mržnju, neprijateljstvo, prezir prema drugim narodima. Nacionalizam je već potencijalni rat. Ali, glavna laž rođena u nacionalizmu je u tome što, kada god se govori o “nacionalnom” idealu, o dobru “nacionalne” celine, “nacionalnom” jedinstvu, “nacionalnom” pozivu i dr., onda se “nacionalno” uvek povezuje sa privilegovanom vladajućom manjinom, obično s klasama koje vladaju svojinom. Pod “nacijom”, “nacionalnim” nikada se ne shvataju ljudi, konkretna bića, nego apstraktni princip pogodan za neke socijalne grupe. U ovom je izvorna razlika između nacije i naroda koji je uvek povezan sa ljudima. Nacionalna ideologija obično stoji u vezi sa klasnom ideologijom. Apelovanje na nacionalnu celinu je želja da se uguše delovi koji se sastoje od ljudi, bića sposobnih da pate i da se raduju.

“Nacionalnost” se preobraća u idola, zahteva prinošenje ljudskih žrtava, kako to, uostalom, zahtevaju i svi drugi idoli. Ideolozi nacionalizma se ponose time što oni tobože predstavljaju celinu, dok, u isto vreme, drugi različiti pravci predstavljaju delove ove ili one klase. Ali, u stvarnosti, i klasni interes može se lažno izdavati za interes celine. To je samoobmana i obmana. Što se toga tiče, od ogromnog je interesa suprotstavljanje nacionalne ideologije klasnoj. Ideologija klase ima veoma neprijatnu spoljašnjost i veoma su lake retoričke pobede nad njom. Nacionalna celina postoji hiljadu godina, ima veću vrednost od izdvojenih klasa kojih nije bilo u prošlosti i kojih možda neće biti u budućnosti. Ruski, francuski ili nemački narod je, kao istorijska celina, dublja realnost od ruskog, francuskog ili nemačkog proletarijata. Ali, problem se ne rešava, i čak se ni ne postavlja, onda kada se govori o takvim opštim mestima. U izvesnom istorijskom trenutku problem klase može da bude oštriji i urgentniji od nacionalnog problema, i da neodložno traži brzo rešenje upravo radi samog postojanja nacije. Može da se postavi problem integrisanja klase koja je odbačena i prikraćena u životu nacije.

“Nacionalno” je u ličnosti dublje od “klasnog”; to što sam ja Rus je dublje nego to što sam plemić. I tim pre u objektivnoj stvarnosti “klasni” interes može da bude ljudskiji od “nacionalnog” interesa, to jest u njemu može da bude govora o pogaženom ljudskom dostojanstvu, o vrednosti ljudske ličnosti; u “nacionalnom”, pak, interesu može biti govora o “opštem” koje nema nikakav odnos prema ljudskom postojanju. S ovim je povezana ocena nacionalizma i socijalizma. Neosporno, nacionalizam je plemenskog porekla, socijalizam je hrišćanskog porekla. Socijalizam (ne komunističkog, to jest ne fašističkog tipa) zanima se za ljude, za ljudske vrednosti, ukoliko nije deformisan lažnim svetonazorom; nacionalizam se, pak, ne zanima za ljude, za njega najviša vrednost nije čovek nego je to objektivisana kolektivna realnost koja nije življenje nego princip. “Socijalizam” može da bude duhovniji od “nacionalizma”, jer “socijalno” može da bude zahtev da čovek čoveku bude brat a ne vuk; zajednički “nacionalni” život, pak, može da bude vučiji. Nacionalisti uopšte ne žele da ljudski život bude u većoj meri zajednički, da bude pravedniji i čovečniji. Pri trijumfu nacionalizma gospodari moćna država nad ličnošću, gospodare bogate klase nad siromašnima. Fašizam, nacional-socijalizam, želi komunitarniji život unutar date nacionalnosti. Ali, on loše to realizuje, dovodi do čudovišnog etatizma i na zverski način se odnosi prema drugim nacionalnostima. Mogućan je nacional-socijalizam, ali u njemu se kao ljudski pojavljuje socijalni elemenat; elemenat, pak rasno-nacionalni znači dehumanizaciju. O socijalizmu je bilo reči ranije. Nužno je još podvući da nacionalizam uopšte nije istovetan sa patriotizmom. Patriotizam je ljubav prema svojoj otadžbini, svojoj zemlji, svome narodu. Nacionalizam, pak, ne samo da nije ljubav, nego je kolektivni egocentrizam, samosvest, volja za moći i nasiljem nad drugima. Nacionalizam je više izveštačen, on je ideologija u kojoj nema patriotizma. Nacionalna samosvest i egoizam su podjednako grešni i glupi kao i lična samosvest i egoizam, ali njihove posledice su daleko sudbonosnije. Isto tako egoizam i porodična samosvest nose zloslutniji karakter od ličnog egoizma i samosvesti. Nemačka nacionalnomesijanska samosvest, čak kod genijalnih ljudi, kao na primer kod Fihtea, ima komičan karakter; ona se sa strane ne može prihvatati. Svaka projekcija i objektivacija ličnog zla i greha, koja je prenesena na kolektive, rađa maksimum zla i izražava maksimum greha. Tako se učvršćuje čovekovo ropstvo.

iz knjige “O čovjekovom ropstvu i slobodi”

Dragi g. Heidegger,^[1]

Naširoko sam razmišljao o tomu što ste mi rekli prilikom mojeg posjeta Todtnaubergu i želim Vam s tim u vezi otvoreno pisati.

Rekli ste mi da ste se od 1934. od nacističkog režima u potpunosti distancirali, da ste u svojim predavanjima dali iznimno kritične opaske te da Vas je nadzirao Gestapo. Vjerovat ću Vašim riječima. Ali ostaje činjenica da ste se 1933. i 1934. tako snažno identificirali s režimom da ste danas još uvijek u očima mnogih jedan od njegovih najvećih duhovnih podupiratelja. Vaši vlastiti govori, spisi i djela iz ovoga perioda tomu su dokaz. Vi ih se nikada niste javno odrekli – niti nakon 1945. Nikada niste javno objasnili kako ste došli do drugačijih spoznaja od onih koje ste 1933. i 1934. izrazili te sproveli u svojim djelima. Nakon 1934. ostali ste u Njemačkoj unatoč tomu što ste diljem inozemstva mogli naći radno mjesto. Niti jedan od čina ili ideologema režima niste javno denuncirali. Zbog ovih Vas se okolnosti još i danas poistovjećuje s nacističkim režimom. Mnogi su među nama od Vas dugo iščekivali kakvu riječ, riječ kojom bi Vas se jasno i konačno oslobodilo ovih identifikacija, riječ koja izražava Vaš stvarni, današnji stav o tomu što se dogodilo. Tako nešto nikada niste rekli – makar ne izvan privatne sfere. Ja sam Vas zajedno s mnogim drugima kao filozofa cijenio te sam od Vas beskrajno mnogo naučio. Ali mi ne uspijevamo razdvojiti Heideggera-filozofa i Heideggera-čovjeka – to bi proturječilo Vašoj vlastitoj filozofiji. Filozof se u političkome može zavarati – tad će svoju zabludu otvoreno razložiti. Ali on se ne može zavaravati oko režima koji je ubio milijune Židova – samo jer su bili Židovi, koji je teror učinio normalnim stanjem, koji je sve što je uistinu bilo povezano s pojmovima duha, slobode i istine obrnuo u svoju krvavu suprotnost. Režim koji je po svemu bio smrtna karikatura svake zapadne tradicije, koju ste Vi sami tako uvjerljivo razložili i branili. A ukoliko režim nije bio karikatura, nego zbiljsko ispunjenje ove tradicije – ni tada nije bilo zablude, tada ste morali optužiti čitavu ovu tradiciju i odreći je se. (…)

Trebate li stvarno tako ući u povijesti? Svaki pokušaj borbe protiv ovog kozmičkog nesporazuma nailazi na opći otpor spram ozbiljnog bavljenja jednim nacističkim ideologom. Zdrav razum ljudi (kao i njihov duh) koji potvrđuje ovaj otpor, usteže se od toga da u Vama vidi filozofa jer filozofiju i nacizam drži nespojivima. Pri tom je uvjerenju on u pravu. Još jednom: s poistovjećivanjem Vaše osobe i Vašeg djela s nacizmom (time i s gašenjem Vaše filozofije) možete se jedino tada boriti (i mi se možemo jedino tada boriti), kada date javno priznanje svoje promjene i konačne preobrazbe.

Ovog ću Vam tjedna poslati jedan paket. Moji su me prijatelji ustrajno odvraćali od toga da pomažem čovjeku koji se identificirao s režimom koji je milijune mojih istovjernika poslao u plinske komore (da se izbjegnu nesporazumi, želim primijetiti da ja od početka rata nisam bio antinacist samo kao Židov, već i zbog političkih, društvenih i intelektualnih razloga; to bih bio čak i da sam bio ‘čisti arijevac’). Protiv tog argumenta se ništa ne može reći. Svojoj sam se vlastitoj savjesti ispričavao time što šaljem paket čovjeku kod kojeg sam od 1928. do 1932. učio filozofiju. Svjestan sam da je to loš izgovor. Filozof 1933. i 1934. ne može biti puno drukčiji od onog prije 1933, utoliko manje ukoliko se uzme u obzir da ste Vi filozofski utemeljili i izrazili svoju obranu nacističke države i Führera.

20. siječanj 1948, Freiburg

Dobio sam paket koji ste navijestili u Vašem pismu od 28. kolovoza. Zahvaljujem Vam na njemu! Vjerujem da je u skladu s Vašom voljom i umirujuće za Vaše prijatelje što sam čitav sadržaj paketa raspodijelio bivšim učenicima koji nisu bili članovi stranke (NSDAP-a – op. prev.) niti su imali ikakve veze s nacionalsocijalizmom. U njihovo Vam ime također zahvaljujem na pomoći!

Ako iz Vašeg pisma dobro razabirem da Vam je ozbiljno stalo do toga da donesete ispravan sud o mome djelu i mojoj osobi, tada mi upravo Vaše pismo pokazuje koliko je težak razgovor s ljudima koji od 1933. više nisu bili u Njemačkoj i koji početak nacionalsocijalističkog pokreta prosuđuju s njegovog kraja. U vezi glavnih točaka Vašeg pisma želim reći sljedeće:

1. O 1933: od nacionalsocijalizma sam očekivao duhovnu obnovu čitavog života, izmirenje društvenih suprotnosti i spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma. Te su misli izrečene u mom Rektorskom govoru (jeste li ga u cijelosti pročitali?), u predavanju O biti znanosti i u dva govora docentima i studentima ovdašnjeg sveučilišta. Tomu treba dodati još jedan poziv na izbore od otprilike 25 do 30 redaka, objavljen u ovdašnjem studentskom časopisu. Pojedine rečenice u njima danas smatram zastranjenjem. To je sve.

2. 1934. sam uvidio svoju zabludu te se iz protesta protiv države i partije odrekao svojeg rektorstva. Da se prvo (Heideggerova aktivnost u partiji – op. prev.) koristilo u propagandne svrhe, kako u tuzemstvu, tako i u inozemstvu, te da se ovo drugo (ostavka – op. prev.) iz jednako propagandnih razloga prešućivalo, nije mi bilo poznato i ne može me se zbog toga kriviti.

3. U potpunosti ste u pravu da s moje strane nedostaje javno, svima razumljivo protupriznanje; to bi bila propast za mene i moju obitelj. O tomu je Jaspers rekao: to što smo živi, naša je krivica.

4. U svojim sam predavanjima i vježbama od 1933. do 1944. zauzeo toliko jednoznačno stajalište da nijedan od mojih učenika nije potpao pod nacističku ideologiju. Moji će radovi iz ovoga perioda, ako se jednom pojave, tomu posvjedočiti.

5. Priznanje nakon 1945. meni se činilo nemoguće jer su nacistički pristaše svoju promjenu uvjerenja izjavili na najodvratniji način; ja s njima, međutim, nemam ništa zajedničko.

6. Teškim, ali opravdanim prigovorima koje iznosite o “režimu koji je ubio milijune Židova, koji je teror učinio normalnim stanjem, koji je sve što je uistinu bilo povezano s pojmovima duha, slobode i istine obrnuo u svoju suprotnost” mogu samo dodati, da kad bi umjesto “Židova” stajalo “istočni Nijemci”, tada bi isto vrijedilo za jedne od saveznika, s tom razlikom da je sve što se dogodilo nakon 1945. poznato svjetskoj javnosti, dok je krvavi teror nacista pred njemačkim narodom uistinu bio držan u tajnosti.

Za kraj Vas molim da razmislite o tome da i danas postoji jedna lažna propaganda, npr. raznose se glasine koje proturječe istini. Upravo sam saznao za besmislene klevete o meni i mom radu.

Srdačan pozdrav,

M. Heidegger

13. svibanj 1948, Washington, D.C.

Dragi g. Heidegger,

dugo nisam bio siguran bih li Vam trebao odgovoriti. Imate pravo: razgovor s ljudima koji od 1933. nisu bili u Njemačkoj očito je vrlo težak. Samo, čini mi se da razlog tomu ne treba tražiti u našem nepoznavanju njemačkih okolnosti pod nacizmom. Mi smo te okolnosti vrlo dobro upoznali – možda čak i bolje nego ljudi u Njemačkoj. Neposredan kontakt koji sam 1947. imao s mnogim ovakvim ljudima ponovno me o tome iznenadio. Također se ne radi o tome da mi “početak nacionalsocijalističkog pokreta prosuđujemo s njegovog kraja”. Mi smo znali, a sâm sam to i vidio, da početak već sadrži kraj, da već jest kraj. Čini mi se da težina razgovora leži u tome da su ljudi u Njemačkoj bili izloženi jednoj totalnoj perverziji svih pojmova i osjećaja koju su mnogi odveć spremno primili. Drugačije se ne može objasniti da ste Vi, koji ste više od bilo koga drugoga htjeli razumjeti zapadnu filozofiju, u nacizmu vidjeli “duhovnu obnovu čitavog života”, “spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma” (koji je ipak bitan sastavni dio tog tubitka!). To nije politički, već intelektualni problem – skoro bih rekao: problem spoznaje, istine. Vi, filozof, zamijenili ste likvidaciju zapadnog tubitka s njegovom obnovom? Nije li ova likvidacija bila očita već u svakoj riječi ‘Führera’, u svakoj gesti i djelu SA-a^[2] puno prije 1933.? Ali želim ući samo u jedan paragraf Vašega pisma jer bi moja šutnja možda mogla biti protumačena kao priznanje:

Vi pišete da se sve što sam rekao o istrebljenju Židova jednako tako tiče i saveznika ako umjesto “Židovi” stoji “istočni Nijemci”. Ne stojite li s ovom rečenicom izvan dimenzije u kojoj je još uopće moguć razgovor među ljudima – izvan logosa? Jedan je zločin moguće objasniti, izjednačiti, ‘shvatiti’ tek u potpunosti izvan ove ‘logičke’ dimenzije, tvrdeći da su i drugi također tako nešto učinili.

Nadalje, kako je moguće mučenje, sakaćenje i uništavanje milijuna ljudi postaviti na isti stupanj kao i prisilno preseljavanje skupina stanovnika koji ovakva nedjela nisu pretrpjeli (izuzev možda nekoliko iznimnih slučajeva)? Stvari danas stoje tako da u razlici između nacističkih koncentracijskih logora te deportacija i zatočeničkih logora poslijeratnog vremena leži već čitava razlika između neljudskosti i ljudskosti. Temeljem Vašeg argumenta, da su saveznici zadržali Auschwitz i Buchenwald sa svime što se u njima nalazilo za “istočne Nijemce” i naciste – tada bi računica bila u redu! No, ako je razlika između neljudskosti i ljudskosti reducirana na taj propust, tada je to svjetskopovijesna krivnja nacističkog sustava koji je svijetu demonstrirao što se nakon dvije tisuće godina zapadnog tubitka može s čovjekom činiti. Izgleda kao da je sjeme palo na plodno tlo: možda još doživimo dovršenje toga što je 1933. započeto. Hoćete li Vi to ponovno smatrati “obnovom”, ne znam.

Srdačan pozdrav,

H. Marcuse
Prepiska je objavljena u frankfurtskom časopisu Pflasterstrand sredinom 1980-ih.

S njemačkog preveo Alen Sućeska

U spisu Francuska, u godini 1797, šesti dio, broj 1: O političkim protivučincima, od Benjamina Constanta, na str. 123 sadržano je sljedeće: ”Običajno načelo: dužnost je reći istinu, kada bi se uzelo bezuvjetno i pojedinačno, onemogućilo bi svako društvo. Za to imamo dokaz u veoma neposrednim zaključcima koje je jedan njemački filozof izveo iz toga načela, koji ide dotle da tvrdi: da bi laž u odnosu na ubicu koji nas pita da li je naš prijatelj koga on progoni, u našoj kući našao utočište, bila zločin.”^[1]

Francuski filozof na str. 124 opovrgava ovo načelo na sljedeći način: ”Dužnost je da se kaže istina. Pojam dužnosti neodvojiv je od pojma prava. Dužnost je ono što kod jednog bića odgovara pravima drugoga. Tamo gdje nema prava, nema ni dužnosti. Reći istinu jeste, dakle, dužnost; ali samo prema onome koji ima pravo na istinu. No, nijedan čovjek nema pravo na istinu koja škodi drugima.”

Proton pseudos (nesavladana predrasuda, prim. prev.) leži ovdje u stavu: Reći istinu jeste dužnost, ali samo prema onome koji ima pravo na istinu.

Najprije valja primijetiti da je izraz imati pravo na istinu riječ bez smisla. Naprotiv, mora se reći: čovjek ima pravo na svoju vlastitu istinoljubivost (veracitas), to jest na subjektivnu istinu u svojoj ličnosti. Jer objektivno imati pravo na neku istinu, reklo bi se toliko kao: o njegovoj volji ovisi, kao uopće kod Moga i Tvoga, da li neki dati stav treba da bude istinit ili lažan, što će tada pružiti neku čudnu logiku.

Prvo pitanje sada glasi: da li čovjek, u slučajevima kad odgovor sa Da ili Ne ne može da izbjegne, ima ovlaštenje (pravo) da bude neistinoljubiv. Drugo pitanje: nije li čak obavezan u izvjesnom iskazu, na koji ga primorava neopravdana prinuda, da bude neistinoljubiv, kako bi spriječio neko prijeteće zlodjelo prema sebi ili prema drugome?

Istinoljubivost u iskazima, koji se ne mogu zaobići, formalna je dužnost čovjeka prema svakome,^[2] makar njemu ili drugome odatle proizašla kakva velika šteta; pa iako onome koji me na nepravedan način primorava na iskaz ne činim nepravdu ako ga (taj iskaz) krivotvorim, ipak takvim krivotvorenjem, koje se zato (mada ne u smislu pravnika) također može nazvati laž, u najbitnijoj stvari dužnosti uopće činim nepravdu: to će reći, koliko je do mene, činim da iskazi (deklaracije) uopće nemaju uvjerenje, a time otpadaju i gube svoju snagu i sva prava koja se zasnivaju na ugovorima, što je nepravda koja se nanosi čovječanstvu uopće.

Dakle, laž definirana naprosto kao namjerno neistinita deklaracija u odnosu na nekog drugog čovjeka, ne treba dodatak da drugome mora škoditi, kao što pravnici zahtijevaju za svoju definiciju (mendacium est falsiloquium in praeiudicium alterius, lagati je govoriti lažne riječi koje škode drugome). Jer laž vazda šteti drugome – ako i ne drugom čovjeku, onda ipak čovječanstvu uopće, budući da izvorište prava čini neupotrebljivim.

No, ova dobrodušna laž može također postati kažnjivim slučajem (casus), prema građanskim zakonima; ali ono što pukim slučajem izmakne kažnjivosti, može se kao nepravo također osuditi prema spoljašnjim zakonima. Ako si, naime, upravo sada nekoga u bijegu s predumišljajem pomoću laži spriječio na djelu, tada si za sve posljedice koje bi odatle slijedile na pravni način odgovoran. Ako si, pak, strogo uzevši, ostao pri istini, onda ti javna pravednost ništa ne može; nepredviđena posljedica može biti koja mu drago. Ipak, moguće je, dakle, da se – nakon što si ubici, na pitanje da li je onaj koga on progoni kod kuće, pošteno odgovorio sa Da, a ovaj ipak neprimjetno izašao, kako ubici ne bi dopao šaka –čin ne dogodi. No, ako si lagao i rekao da on nije kod kuće i on je odista (premda ti toga nisi bio svjestan) i izišao, a ubica ga je u odlasku susreo i nad njim izvršio svoje djelo, tada s pravom možeš biti optužen kao vinovnik njegove smrti. Jer da si rekao istinu, ukoliko si je znao, ubica bi možda u potrazi za svojim neprijateljem od dotrčalih susjeda bio uhvaćen i čin bi bio spriječen. Ko dakle laže, koliko god dobrodušan on pri tome bio, mora odgovarati za posljedice laži i ispaštati za to, čak i pred građanskim sudom, ma koliko te posljedice bile nepredviđene; jer istinoljubivost je dužnost koja se mora smatrati osnovom svih dužnosti koje se imaju temeljiti na ugovoru, čiji zakon, ako se napravi čak i najmanja iznimka, biva poljuljan i beskoristan.

Sveta je, dakle, bezuvjetno važeća zapovijest uma, koja se ne da ograničiti nikakvim konvencijama: biti istinoljubiv (pošten) u svim izjavama.

Dobronamjerna je i, istovremeno, tačna primjedba gospodina Constanta o propisivanju takvih strogih načela koja se navodno gube u neizvodljivim idejama, a time i bivaju nedostojna. – ”Svaki put (kaže na str. 123 i dalje) kad se neko načelo, dokazano kao istinito, čini neprimjenljivim, to dolazi odatle što ne poznajemo posredno načelo koje sadržava sredstvo primjene.” On navodi (str. 121) učenje o jednakosti kao prvu kariku koja tvori društveni lanac: ”Da naime (str. 122) nijedan čovjek ne može biti vezan drukčije nego takvim zakonima čijem je obrazovanju sam doprinio. U nekom društvu stisnutom na uski prostor to se načelo može primijeniti na neposredan način, i ne treba nikakvog posrednog načela da bi ono postalo obično. No, u nekom veoma brojnom društvu mora se onome dodati jedno novo načelo koje ćemo ovdje navesti. To posredno načelo: da pojedinci obrazovanju zakona mogu pomoći ili u vlastitoj ličnosti ili pomoću zastupnika. Ko bi htio primijeniti prvo načelo na neko mnogobrojno društvo, a da pri tome za to ne uzme posredno načelo, neizbježno će dovesti do njegove propasti. No ta okolnost, što samo svjedoči o neznanju i nespretnosti zakonodavca, ništa neće dokazati protiv načela”. Na str. 125 on zaključuje ovako: ”Neko načelo primati kao istinito – od toga se ne smije dakle nikada odustati: makar se čini da odatle vreba opasnost.” (A ipak je dobri čovjek napustio samo bezuvjetno načelo istinoljubivosti, zbog opasnosti što ga ono nosi za društvo. Jer nije mogao da otkrije nikakvo posredno načelo koje bi služilo da se ta opasnost spriječi, i tu se odista nikakvo načelo ne da ugurati.)

Ako se imena ličnosti kako su ovdje navedena hoće zadržati, onda ”francuski filozof” zamjenjuje djelovanje kojim neko nekome drugome šteti (nocet) ukoliko istinu, čije priznanje ne može zaobići, kaže s onim djelovanjem kojim se drugome nanosi nepravda (laedit). Bio je to puki slučaj (casus) da je istinoljubivost iskaza naškodila stanovniku kuće, a ne slobodni čin (u jurističkom značenju). Jer iz njegovog prava da od nekoga drugoga traži da mu za korist treba da laže, slijedio bi zahtjev koji protivrječi svakoj zakonitosti. No, svaki čovjek ima ne samo pravo nego najstrožu dužnost prema istinoljubivosti u iskazima koje ne može zaobići, štetila ona njemu samom ili drugima. On sam, dakle, onome koji od toga trpi time zapravo ne čini štetu, nego nju prouzrokuje slučaj. Jer onaj u tome uopće nije slobodan da bira, zato što je istinoljubivost (ako jednom mora govoriti) bezuvjetna dužnost. – ”Njemački filozof”, prema tome, neće prihvatiti stav (str. 124): ”Reći istinu jeste dužnost, ali samo prema onome koji ima pravo na istinu” kao svoje načelo: prvo, zbog nejasne formulacije toga stava, budući da istina nije posjed na koji nekoga pravo ovlašćuje, ali se drugima može uskratiti; a zatim prvenstveno zato što dužnost istinoljubivosti (o kojoj je ovdje jedino riječ) ne pravi razliku između ličnosti prema kojima tu dužnost imamo, ili koje se također možemo odreći, nego zato što je to bezuvjetna dužnost koja važi u svim odnosima.

Da bi se sada od jedne metafizike prava (koja apstrahira od svih iskustvenih uvjeta) dospjelo do nekog načela politike (koja primjenjuje te pojmove na iskustvene slučajeve), i posredstvom ovoga do razrješenja jednog zadatka potonje, primjereno općem principu prava, filozof će postupiti na sljedeći način: 1) Postaviti aksiom, to jest apodiktički-izvjestan stav, koji proizlazi neposredno iz definicije spoljašnjeg prava (podudaranja slobode svakog pojedinca sa slobodom svakoga prema općem zakonu); 2) Izvesti postulat (spoljašnjeg javnog zakona, kao ujedinjenje volje svih prema načelu jednakosti, bez koje se sloboda svakoga ne može održati). 3) Zadati problem kako se može urediti da se u nekom, ma kako velikom, društvu ipak održava saglasnost u pogledu principa slobode i jednakosti (naime, posredstvom jednog reprezentativnog sistema); što će tada biti načelo politike, čija će priredba i naredba sadržavati sada dekrete, koji, izvedeni iz iskustvenog saznanja ljudi, smjeraju samo na mehanizam pravne uprave i kako se ovaj ima svrsishodno urediti. – Pravo se nikada ne mora prilagođavati politici, ali se politika, zacijelo, vazda mora prilagođavati pravu.

”Neko kao istinito priznato (ja dodajem: a priori priznato, dakle apodiktično) načelo ne mora se nikada napustiti”, kaže autor. Samo što se ovdje ne mora razumjeti opasnost da se naškodi, nego da se uopće čini nepravdu: što će se dogoditi ako dužnost istinoljubivosti, koja je potpuno bezuvjetna i u iskazima sačinjava najviši pravni uvjet, učini uvjetnom i podložnom još drugim obzirima; pa premda određenom laži zapravo nikome ne činim nepravdu, ipak povređujem princip prava u pogledu svih neizbježno nužnih iskaza uopće (formaliter, premda ne materialiter, činim nepravdu); što je mnogo gore nego prema bilo kome počiniti nepravednost, jer takav čin pretpostavlja ne baš uvijek neko načelo toga u subjektu.

Onaj ko već samo pitanje što mu ga upućuje drugi: da li će on u svom iskazu, koji upravo sada treba dati, biti istinoljubiv ili neće? ne prihvaća nevoljno zato što je time prema njemu ispoljena sumnja da bi on zacijelo mogao biti i lažljivac, nego za sebe moli odobrenje da se tek podsjeti na moguće iznimke, taj je već lažljivac (in potentia); jer on pokazuje da istinoljubivost ne priznaje kao dužnost samu po sebi, nego za sebe pridržava iznimke od pravila, koje po svojoj suštini ne dopušta nikakve iznimke, budući da ono time samo sebi protivrječi.

Sva pravno-praktička načela moraju sadržavati strogu istinu, a ovdje takozvana posredna načela mogu sadržavati samo bliže određenje svoje primjene na postojeće slučajeve (prema pravilima politike), no nikada ne i iznimke od njih; jer iznimke poništavaju općenitost, zbog koje ona jedino i nose ime načela.
(1797)

1. ”I. D. Michaelis u Göttingenu to je čudno mnijenje zastupao još prije nego Kant. Da je Kant filozof o kojem ovo mjesto govori, rekao mi je sam pisac tog spisa. K. Fr. Cramer”
   Da sam ja to na nekom mjestu, ali kojeg se više ne mogu sjetiti, odista rekao, ovim priznajem. I.Kant ↑
2. Ovdje ne moram zaoštriti načelo dotle da kažem: ”Neistinoljubivost je povreda dužnosti prema samome sebi.” Jer ono pripada etici; ovdje je, pak, riječ o pravnoj dužnosti. – Učenje o vrlinama vidi u onom prestupu samo nečasnost, čiji prekor lažljivac navlači na samog sebe. ↑

Etika,ukoliko proističe iz želje da se kaže nešto o krajnjem smislu života, apsolutnom dobru, apsolutnim vrednostima, ne može biti nauka.