Čak i čitanje sadrži izvesnu mitološku funkciju: ne samo zato što zamenjuje pričanje motiva iz arhaičnih društava i usmenu književnost, još živu u seoskim zajednicama Evrope, već naročito zato što čitanje obezbeđuje modernom čoveku “izlazak iz vremena”, što se može uporediti sa onim što se stiče pomoću mitova.Bilo da “ubija” vreme nekim policijskim romanom, ili da se zadubljuje u jedan vremenski strani svet, predstavljen u ma kojem romanu, čitanje čoveka uvek projektuje izvan svoga ličnog postojanja i uklapa u druge ritmove, čini ga sudeonikom neke druge “istorije”.M. Eliade
Kad dođe Sudnji dan i veliki osvajači, advokati i državnici priđu da prime svoje nagrade, krune i lovorike, Svevišnji će se, ne bez izvjesne zavisti, kad nas vidi kako dolazimo s našim knjigama ispod ruku, okrenuti Petru: Gledaj ovima ne trebaju nagrade. Ovdje nemamo ništa što bismo im dali.
Oni su voljeli čitanje.
Knjiga je čudna biljka.
I u ovim teškim i smutnim vremenima knjige nas okupljaju, skupljaju, * sabiraju… Zahvaljujći knjigama – susrećemo se! A šta mi zapravo radimo kad se, ovako s Knjigom, oko Knjige i kroz Knjigu ljudski su-srećemo?
Šta zapravo znači susretati se?
Etimološki, “susret” dolazi od “sresti“, “susresti“, jekavski srjesti, ikavski sristi, susristi. Odavde izvedenice: srića, sreća, susreća. I pridjevi na ьn: sretan, srećan. U tom smislu: srećan je onaj ko ide “u susret”, ko se susreće s ljudima. Samo Ljudi se sreću i susreću. Idu s radošću jedni prema drugima. Neljudi se niti sreću, niti susreću. Oni se izbjegavaju, skrivaju i uzajamno uhode, prokazuju i potkazuju. Tlače, ganjaju i proganjaju. Bježe u strahu jedni od drugih. Nepomirljivo ih dijele uzajamna mržnja i nesreće. A, evo, mi smo tu. Zajedno. Srećom susreta usrećeni:
Knjizi zahvaljujući!
A šta je Knjiga?
Povijesno, priča o Knjizi počinje od Sirije i starih Egipćana koji u šumama Libanonskog gorja redovno sjekoše građu za svoje brodovlje i hramove. Glavnu luku Sirije, iz koje otpremahu posječeni cedar, Egipćani zvahu Kpny ili Kbn. Sami Sirijci, pak, taj Kpny ili Kbn zvahu Gbl. To sirijsko Gbl preuzeše Grci pogrešno ga izgovarajući – Bybl. Zahvaljujući plodnom močvarnom tlu oko luke Sirijci uzgajahu posebnu biljku iz koje dobivahu kvalitetan papirus kojeg Grci, po vlastitom imenovanju luke (Bybl), prozvaše “byblos“, odakle i pòteče riječ “biblija“, što u našem prevodu znači knjiga.
Tragom semantičke geneze saznajemo da naša riječ “knjiga” dolazi od sveslavenskog i praslavenskog – k’niga; lat. liber; njem. das Buch; engl. book, sa značenjem: 1.) nešto napisano; 2.) poslanica; Sinonimi su: list, pismo…
Pridjev “književan”, sa smislom: načitan, duševan, obrazovan…,u dnevnoj ravni načini od knjige tradicionalni simbol učenosti, znanja i mudrosti o životu i svijetu. Stoga, knjiga je spoznati Svijet. Kao što je i Svijet samo jedna golema, nepročitana Knjiga: Liber Mundi. Ali (i tu je njena istinska bĭt), kao duhovni predmet i opredmećena duhovnost Svijeta, Knjiga je, kulturološki, fenomenološki, hermeneutički i dubinsko-psihološki, zapravo, jedna verbalna Roršahova (H.Rorschach) mrlja. Mrlja u čijem projekcijski podsticajnom semantičkom šarenilu, čitalac, nesvjesno, i uvijek iznova, traži, pronalazi i prepoznaje sebe. Sebe-samoga.
Stoga je svako tragalačko čitanje (s one strane jalove razbibrige kao prolaznog “ubijanja vremena” uz pomoć petparačke pisanije), knjiškog štiva, jedan sakralni akt. Akt najdublje duhovne intime i samopredanosti. Trenutak duševnog samo/ogledanja i neosviještenog samoprepoznavanja čitaoca u idejnoj ornamentici izabranog spisa. U tome je neodoljiva privlačnost i magnetska snaga Knjige. U tome blista njena moć. Otuda, voljeti Knjigu, znači otkriti sebe samoga u riječi Drugoga. I otkriti istost Drugoga u sebi i kroz sebe, tj. otkriti čovjeka kao Čovjeka.
U metafizičkom ključu, voljeti Knjigu, znači voljeti neki svoj neosviješteni tajni svijet, kao – svijet Svijeta u svijetu knjige prepoznat. Odavde: na tragu freudovske hermeneutike i semiotike čitanja, idući za Knjigom, mi, zapravo, idemo krišom sebi-u-susret. Poput golemog duhovnog zrcala, Knjiga nam, u punoj slobodi samoizbora, nudi nas same. Ogledamo se. Ali, za razliku od jutarnjeg toaletnog ogledanja, koje nas estetski pripravlja za vanjski svijet, čitanje nije pasivan čin (o-gledanje), nije puko odražavanje lika u zrcalu. Čitanje je gledanje (aktiv) i podrazumijeva složenu mentalnu dinamiku neosviještenog samootkrivanja. Kao rad Duha, čitanje zahtijeva napor su-djelovanja u kompleksnoj semantičkoj interakciji Pisac – Djelo – Čitalac. Istinsko čitanje nije puko spikersko čitanje napisanog (čitanje za drugog), nego iščitavanje kao čitanje čitanja u njegovoj zamršenoj semantičkoj višeslojnosti. Kao čitanje čitanja, iščitavanje podrazumijeva spoznajni napor da se prodre do dna značenjsko-skrivenih naslaga Knjige. U dubinu i bît neprozirnog štiva. U dijamantski tvrdu i izazovnu hermetiku njene mnogoznačne teksture sadržane u prividno retoričkom pitanju: Šta je pisac htio da kaže?
A odgovor na to “šta je pisac htio da kaže“, traži zalaženje s onu stranu riječi. Smisao pisanog nije u pokazanom (spolja vidljivoj arhitektonici teksta), i skriva se porinut duboko ispod i “između redova” napisanog. Stoga enigmatski-tragalačko čitanje zahtijeva intuitivno prozrijevanje te kontekstualne sa-krivenosti, a ne puko očitavanje aritmetičke doslovnosti koju nam nudi numerička jednoznačnost električnog brojila, npr. O-čitati i pro-čitati nije isto! Istinsko čitanje predstavlja grčeviti napor čitaoca da se, ispod značenjski disperziranih naslaga teksta istovremeno napipa tajna Bića, a kroz nju, i tajna vlastite, logikom svekodnevnice društvenih igara, prigušene bîti.
Dakle, čitanje nas terapeutski blagotvorno otvara podtekstu teksta, i Knjiga nas oslobađa “od nas”, i “za nas” same, u smislu: “Liber libertas”. Doslovno prevedeno to znači: “Knjiga, sloboda“; tj. Knjiga = sloboda. Ili još bolje: Knjiga (resp. čitanje, spoznaja, obrazovanje, znanje, razumijevanje…), donosi slobodu. Marksistička humanistička tradicija to, samootkrivajuće čitanje, metaforički razumije kao revoluciju: Svaka pročitana knjiga je revolucija!
Naravno, revolucija bez baruta. Revolucija kao prevrat duhovnog ustroja čovjeka, u smislu razornog epistemološkog potresa i eruptivnog rasprskavanja Subjekta u etar Svijeta; a, zatim njegovog dekomponiranja i prekomponiranja tj. sažimanja u jedno novo, knjigom oplemenjeno ‘Ja’. U tom smislu, Znanje nepovratno mijenja svog nosioca (Hegel), i on više nije ono što je(ste) bio. Dinamičko psihološki: čitanje (samo)oslobađa i preporađa. Kao rasprskavajuće sabiranje čitanje čovječi čovjeka; očovječuje ga na tragu one samoaktualizacije o kojoj sanja proaktivna humanistička koncepcija Maslova (A. Maslow), s jedne, ili Sartra (J.P. Sartre), s druge strane, kod koga “egzistencija prethodi esenciji”, tj. čovjek postaje ono što sam učini od sebe. A to znači da tek iskustvo istinskog čitanja aktivira/deinhibira neosviještene potencijale individue, i, podstičući rast ljudskog u čovjeku, čini ljude Ljudima. Stoga je svaka zabrana knjige (što također spada u jednu drugu, tužniju, marksističku tradiciju koja nas, razočaravajuće porazno, opominje kako stvar s Knjigom i oko Knjige i nije baš pravolinijski jednostavna), zapravo, poricanje čovjeka u njegovoj čovječnosti: pucanj neuma u um i razum čovjeka.
Pucanj ras-čovjeka u Čovjeka.
A ko to zabranjuje knjige?
Politika kao uobičajeno dnevni (i drevni), instrument svake totalitarne ili idejno totalizirajuće i uniformirajuće ideologije. Ideologije kao nametnute, lažne, i izopačene svijesti. Ideologije kao licemjerno falsificirane istine stvarnosti. Ideologije kao izvrnutog smisla i značenja elementarnih životnih činjenica i odnosa. A ideologija je najčešće takva: ideologija kao laž. A kao takva (ideologija nametanja laži, i laž nametnute ideologije), ideologija tek u ogledalu knjige, izvrtanjem izvrnutog (kao ogledalu ogledala), biva definitivno raskrinkana i demaskirana, a iskrivljena slika stvarnosti ponovo ispravljena i uspravljena.
Ukratko: Ideologija nalaže da joj se vjeruje.
Knjiga je nešto sasvim drugo. Knjiga nas uči kritičkom mišljenju a ne slijepom ideološkom vjerovanju. I tu je razorno dejstvo Knjige i razlog idejno-pravovjerne podozrivosti spram nje. Ko jednom počne da misli taj ideologiji više ne vjeruje. Zato su knjige – dobre! I zato se knjige zabranjuju. Stoga je svaki rad s Knjigom i oko Knjige, častan rad! Častan rad u časnom ambijentu: svaka je Biblioteka istinski Hram čovjeka. Sveto i čisto mjesto na ideološki onečišćenoj zemlji. Baš u onom smislu koji mu daje Elijade (M. Eliade): “Hram predstavlja imago mundi zato što je Svet, kao delo bogova, sakralizovan. Ali kosmološka struktura Hrama uvodi novu religioznu valorizaciju: sveto mesto u pravom smislu reči, kuća bogova, Hram kontinuirano sakralizuje Svet, jer ga u isto vreme predstavlja i sadrži. Konačno zahvaljujući Hramu, Svet biva preosvećen u svojoj ukupnosti. Ma kakav inače bio stepen nečistoće, Svet je neprekidno pročišćavan svetošću svetilišta”.
Dodatno okrunjena svetošću svetilišta, Knjiga je nada i spas izgubljenog čovjeka. U svakom pogledu i svakom vremenu. Tako su stari Rimljani, u proročanskim Sibilinskim knjigama, tražili odgovore na mučna pitanja egzistencijalne neizvjesnosti i nalazili utočište pred bolnom strepnjom života. Ali, da knjige trebaju ne samo živima, nego i mrtvima, svjedoči postojanje Egipatske- i Tibetanske knjige mrtvih. Kao zbirka izreka i uputa za onaj svijet, Egipatska knjiga mrtvih stavlja se uz pokojnika, e da bi ovaj, na Sudnjem danu, uz njenu pomoć, umilostivio Boga da mu pokaže put izbavljenja iz pakla pomrčine. Konačno, i Knjiga života iz Otkrivenja, na usluzi je, također, mrtvima. Smještena u srcu Raja, Knjiga života simbolički je adequatum Drvetu života. Jer, slova Knjige, poput lišća Drveta života, simboliziraju sanjanu zajednicu svih bićā na okupu.
Tako je to sa Knjigom i čitanjem.
Ali, nema čitanja bez pisanja. Niti pisanja bez čitanja. I nije bitno šta je ovdje starije: kokoš ili jaje? Jer, u krajnjoj liniji: čitanje i pisanje su isto: lice i naličje iste energije, istog stvaralačkog impetusa duhovnih nemira Čovjeka u grčevitoj potraži za smislom Boga, Duha, Svijeta i, konačno, za smislom vlastitog bića i žića. U zagonetno nerazmrsivoj upitnosti Svijeta, Knjiga je pouzdan vodič kroz tamu i ponore Ovog Svijeta i njegove stranstvujuće * metafizičke onostranosti; ali, i vodič na prašnjavom putu odgonetanja tajne Čovjeka i čovječnosti. Knjiga nas uvodi u bît ljudskog bića. Jer, “ljudska se suština“, kako nas uči jedan istočni mudrac, “ne osvaja kopljem kao materijalno blago, nego temeljitom preobrazbom duha i srca“. I ta je preobrazba najvažnija zadaća Knjige i čitanja.
Ali, nije svakome dato da čita i piše.
Pisanje je, kažu, Božji dar. Istinsko čitanje ništa manji. Stoga su pisac i čitalac (istim darom obdareni), nerijetko združeni u istoj osobi. Dobar pisac – zna da čita. Kao što istinski čitalac zna da piše. Riječ je o simbiozi pažljivo kultivirane duhovnosti, zahvaljujući kojoj, i jedan i drugi, vješto bježe, kako od njenog sivila, tako i od profane zavodljivosti hedonistički devalvirane svakodnevnice.
U narodnoj pjesmi knjiga i pismo su sinonimi. Pismo je samo “sitna knjiga”. Kao u sljedećem primjeru:
Sitna knjiga na žalosni,
Ljubovića dvor dolazi,
Ali-beg je čita, gleda,
pa je majci na skut meće.
Vidi, majko moja mila,
beg Lakišić šta mi piše…
Pismo nam ovdje simbolizira opipljivo prisustvo jedne odsutnosti: bega Lakišića, kojeg nema. Pismo je govor Odsutnog. Ono nastupa kad Živa riječ utihne. Kad se povuče i zanijemi. Kad, zajedno sa svojim stvaraocem prebiva negdje daleko. Ili, kad se njegovom smrću povuče u Nigdinu, s one strane “modre rijeke”.
Ali, zahvaljujući Knjizi/Pismu, niti je autor svojim odlaskom zanijemio, niti je Riječ usahla. Uprisutnjujući u sebi Duh autora, Pismo istinski kompenzira njegovo odsustvo. U diskursu fantazmatski sanjane ontologizacije Svijeta, pisanje je magijska moć; moć da se, uprkos realnom od-sutstvu bićà, ono simbolički uprisutni i zbiljski predstavi. Zahvaljujući tome, iako umiru, pisci ne odlaze. U juče ispisanim recima Knjige bivši nam pisci još uvijek nesebično daruju sebe u bolu i nadi. Zahvaljujući Pismu, mi naknadno i uvijek iznova, svjedočimo nemirnim kovitlacima piščevih bolnih batrganja raspetih između nerealnih želja i umirujućih nada.
Ovaj varljivi, hladni i tuđi svijet; svijet bez nade i smisla, oštrim perom sudbine – duboko do bola, do krika – u rastrganu dušu spisatelja – iz dana u dan urezuje svoje neshvatljive paradokse. I, eto, ti paradoksi pišu. Pisac ne piše: On samo prepisuje krikom očaja urezano. I u tome je paradoks – pisanja.
Pa šta je onda pisac?
Šta je on kao onaj koji ne pišući piše, i pišući ne piše? Pisac je samo povijesnim dogodom zatečeni i neugodni, slutnjom nade osvjedočeni svjedok Nevremena jednog Vremena. Tajni svjedok. Svjedok što ponesen vjerom u snagu i ljepotu istine, istrajno pre-pisuje, u duši bolom već urezano/zapisano.
A čitaoci? Šta su oni; ko su oni?
Oni su – samozatajni heretici! Oni su duhovni voajeri; plemenite protuhe i odmetnici, što, naknadno i kradom, u osami svoje čitalačke pasije, s mukom i slutnjom, dokučuju vazda upitni i jezikom zakrabuljeni smisao Tajne piščevih zapisa. Zašto kradom? Zato što su, ne jednom, u povijesti, najbolje knjige, bile napadane, zabranjivane i spaljivane. Ponekad zajedno sa svojim piscima. Ili u nekoj drugoj kombinaciji, svejedno. Tako, povijest knjige bilježi besramni dogod iz XVIII stoljeća: optuženom za bezbožnost, francuskom vitezu de La Baru, 1766. inkvizicija javno odsijeca glavu. A zatim, na obezglavljenom tijelu viteza, spaljuje treće izdanje Volterovog Filozofskog rječnika, koje je, da paradoks bude kompletan, predstavljalo verziju proširenu čuvenom raspravom “O trpeljivosti”!
I konačno, ne jednom je, nadmenošću političkog prostakluka, cinizma, licemjerja i sile, literarno Ništa, pompezno i ideološki nadmeno, bilo proglašavano za Nešto. Čak za Sve! Kao što je, s druge strane, i obrnuto, literarno istinski Veliko, i istinski Nešto, logikom istog manira, i istog licemjerja, počesto bilo proglašavano za Ništa. Svojevremeno je, splitski književni kritičar, Ante Pedišić, knjigu Meše Selimovića, “Derviš i smrt”, okvalifikovao kao “genealogiju muslimanštine”. Danas, autora te iste genealogije, ‘genealogije muslimanštine’, velikosrpski ideolozi, antiislamisti, svojataju kao, svog, srpskog pisca, darujući mu čitave ulice, nazivajući ih njegovim imenom. Baš oni! Credo quia absurdum!
Jer se tako politici i političkim patrijarsima htjelo i hoće!
Za potvrdu ove besramne istine, navešću i jedan sarajevski primjer.
Poratnih smo godina, ovdje, kod nas, mogli čitati, i pročitati, kako jedan stranački pisac, jednog uvaženog bosanskog pjesnika, pjesnika sa pedesetak objavljenih knjiga, i prevođenog na dvadesetak jezika, književno nagrađivanog diljem svijeta, cinično naziva “običnim stihoklepcem”, a da, za tu sračunatu besmislicu (u koju ni sam ne vjeruje), nikad, nikom i nigdje nije položio ni moralnog računa.
O tempora, o mores!
Ostaće, evo, i to zapisano.
Da skinemo sa sebe, i da se ne zaboravi.
A, Knjiga će već nekako i To podnijeti! Knjiga sve može? Pisac i čitalac ne baš toliko. Srećom, bezglasni odušak vlastitom bolu oni nalaze u strpljivom Pisanju i Čitanju. Kao najsigurnije sklonište ideološki potiskivane Istine, Pisanje i Čitanje se pokazuju Njenim vjernim, vječnim i dobrovoljnim čuvarima.
I obrnuto:
Idejno i ideološki pomodno “pisanje” i “čitanje” su, oduvijek, Njeni dobro plaćeni grobari.
* Tekst predstavlja adptiranu verziju besjede izgovorene učesnicima Međunarodnog stručnog skupa “Zavičajne zbirke – čuvari kulturnog naslijeđa i identiteta u eri digitalizacije”. Skup je održan u Zenici 29. i 30. oktobra/listopada 2004.godine, a završni dio drugog radnog dana realiziran je kao “posjeta Kraljevoj Sutjesci – razgledanje Muzeja i Biblioteke”, gdje su učesnici Skupa domaćinski primljeni i od strane ljubaznog osoblja Samostana zadržani na ugodnoj večeri i druženju. Na istom mjestu, istog dana, u okviru iste manifestacije, promovirana je i knjiga Hajrudina Hadžića: “Igre, napjevi i narodni običaji Kraljeve Sutjeske i šire okolice”, izdanje Biblioteke grada Sarajeva, 2004.
* Jer svatko je od nas ušao u ovaj svemir kao strani grad u kojemu prije rođenja nikakav udio nije imao, pa otkada je u nj ušao, u njemu je prolazni gost sve dok s kraja na kraj ne prijeđe život koji mu je određen… Strogo rečeno, samo je Bog građanin, kazuje nam Filon Aleksandrijski.
31.10.2005.
